ROPOVIJED NA DRUGU NEDJELJU KORIZME – C – ZVANU PAČISTA

G. Dubica, 16. ožujka 2025.

ISUSOVO PREOBRAŽENJE „PREOBRAZBA SLUŠATELJA U NOSITELJA BOŽJEG LICA“

POZDRAV, UVOD I POKAJNIČKI ČIN:

Braćo i sestre, u današnjem navještaju Božje riječi, neka nas na poseban način dotakne izvještaj sv. Luke evanđeliste o događaju Isusovog preobraženja koje se dogodilo pred trojicom njegovih izabranih učenika, neposredno prije nego će Isus podnijeti muku i umrijeti za nas na križu. Možda smo danas baš mi ti izabrani Isusovi učenici koji ćemo čuti glasnu zapovijed Oca nebeskoga da „slušamo Isusa“ kako bi nas On preobrazio da budemo „nositelji Božjega lica“?

Iako smo, kao vjernici, svakoga dana pozvani biti Božji saveznici, mi nerijetko zanemarimo taj savez s Bogom. Zbog toga se pokajmo za sve svoje grijehe, a posebno za grijehe zanemarivanja svoga odnosa s Bogom kroz molitvu i preko upoznavanja Svetoga pisma! – Ispovijedam se …!

PROPOVIJED

Braćo i sestre, ima jedna zanimljiva priča jednog duhovnog pisca u kojoj se pripovijeda kako je malena djevojčica Sara, kada je njezin novorođeni brat tek stigao s majkom kući iz porodilišta, zamolila svoje roditelje da je ostave nasamo s bratom. Roditelji su se najprije zbunili, čak se malo i uplašili, ali su ubrzo shvatili da Sara nije ljubomorna na bracu i da nema nikakve zle namjere ( a kako bi dijete i moglo imati zle namjere?), Ipak su roditelji ostali blizu sobe, s blago otvorenim vratima, promatrajući što će djevojčica učiniti. Malena Sara je polako prišla kolijevci, nagnula se nad svojim bracom i tiho mu šapnula: „Draga bebo, možeš li me podsjetiti kako izgleda Bog? Znaš, ja sam to pomalo zaboravila?!“

Braćo i sestre, ova priča o malenoj Sari zapravo je preslika čovječjeg srca u vrtlogu današnjeg svijeta; u zbrci i žamoru svakodnevice, čini se da je čovjek današnjice izgubio trag Božjeg lica.

U današnjem evanđelju Isus se s trojicom učenika penje na goru – na mjesto susreta s Bogom. Na tom usamljenom vrhu pred očima apostola Petra, Jakova i Ivana , otkriva se Božja veličanstvenost. Petrov žar da „sagradi tri sjenice“ otkriva našu ljudsku želju za vječnošću i u prolaznim stvarima, međutim, glas Oca koji govori: „Njega slušajte!“, poziv je da se ipak siđe s gore u svakodnevicu.

Glagol kojeg sv. Luka evanđelist koristi – „slušati“ – nadilazi samo puko primanje zvukova, te zahtijeva i djelovanje u skladu s onim što se čulo. A učenici su, čini se , zaspali upravo u najvažnijem trenutku – dok Isus razgovara s Mojsijem i Ilijom o svom „izlasku“, odnosno o muci koja ga uskoro čeka u Jeruzalemu. Nije stoga čudno što Petar želi zadržati taj trenutak slave, ne shvaćajući da je Isusova slava neodvojiva od puta križa. I upravo na križu postaje jasno da naš Bog ima lice Ljubavi. I to ljubavi koja ne kalkulira – one ljubavi koja ljubi i kad nije ljubljena, i kad joj se ne uzvraća, pa čak i kad je raspeta, kad je izrugana i osramoćena. Jer kad ta ljubav ne bi tako činila, ne bi bila ljubav, već koristoljublje. Ako nekoga volim samo onda kad on voli mene, to nije ljubav – to je koristoljublje, a ono kad-tad prestaje. Ljubav, naprotiv, nikada ne prestaje.

U tom kontekstu, braćo i sestre, zapovijed Oca nebeskoga „Njega slušajte!“ ima za cilj preobraziti slušatelja u nositelja Božjeg lica. Ima za cilj preobraziti nas u nositelje Božjeg lica! U nositelja lica koje je Ljubav: kao što Isus odražava sliku Božju slušajući Oca, tako i apostoli, slušajući Krista, pronose Božje lice u svijetu. Upravo zato moraju sići s gore dolje, , trebaju u svojoj svakodnevici donijeti svjetlo koje ih je obasjalo na gori. Ondje, usred života sa svim njegovim radostima i teškoćama – čak i kad je on tužan, težak, kad je bolan i gotovo nepodnošljiv – pozvani su otkrivati drugima lice Božje, pronoseći Njegovu ljubav.

I da zaključimo, to je zadatak koji ne zahvaća samo apostole, nego i sve nas koji smo povjerovali na njihovu riječ. I na nama je da se svakodnevno, osobnom i zajedničkom molitvom, uspinjemo na goru kako bismo nakon toga bili osposobljeni sići s gore – u našu svakodnevicu – te ondje odražavati lice Božje. „Paliti mala svjetla u srcima ljudi; biti male evanđeoske svjetiljke koje donose malo ljubavi i nade: to je poslanje kršćanina“, rekao je jednom prilikom papa Franjo. Jedino tako ćemo pomoći čovjeku današnjice da u zbrci i žamoru svoje svakodnevice ipak ne izgubi trag Božjeg lica. Amen.

Prema: Ilija Dogan