Propovijed na 8. nedjelju kroz godinu (C) – G. Dubica, 2. ožujka 2025.

Slijepci na putu

( Sir 27,4-7; Ps 92,2-3.13-14.15-16; 1Kor 15,54-58; Fil 2,15d.16a; L 6,39-45)

UVOD U MISNO SLAVLJE

Braćo i sestre! Promatrajući svijet oko sebe vidimo da svjetska zbivanja nisu nimalo obećavajuća. Oko nas je toliko nemira, ratova, stradanja, oskudice, skupoće i nepravde. Zato danas u Zbornoj molitvi s razlogom od Gospodina tražimo da On bude taj koji će ravnati tijekom svjetskih zbivanja. Samo tada imat ćemo radosno i slobodno srce, jer Gospodin drži i svijet i povijest u svojoj ruci.

Ali dok ga danas molimo da upravlja tijekom svjetskih zbivanja, zamolimo ga da počne još više upravljati našim srcem. Nek istjera iz njega grijehe i neka preko našega obraćenja počne već sada mijenjati svijet na boje! – Ispovijedam se …!

U odlomku današnjeg evanđelja  čitamo nekoliko Isusovih preporuka za duhovni život, koje je sveti Luka stavio jednu do druge u svom Evanđelju. Svaka od ovih preporuka je rečena vrlo jasnim i upečatljivim slikama koje Isus uzima iz svakodnevnoga života tako da mogu biti razumljive svima koji ga slušaju. Jedna od tih usporedbi je i slika slijepe osobe koja nije u stanju voditi drugu osobu, jer obojici onda prijeti opasnost da ne završe u jami i tako naude samima sebi: Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? – pita Isus. Valja nam se upitati zašto je Isus izgovorio te riječi, te što je htio s njima. Jasno je, naime, kako Isus nije imao namjeru govoriti o tjelesnoj sljepoći, nego je samo uočio zakonitosti svakodnevnoga života kojih se svi drže, te ih je primijenio na duhovni život. Očito je primijetio kako se svi ne drže dosljedne logike kad je u pitanju duhovni život, kao što se te logike drže kad je riječ o tjelesnom životu i svakodnevnoj razboritosti.

No isto tako, valja odgovoriti i na neka druga pitanja, znajući upravo kako Isus ima namjeru upozoriti svoje slušatelje na duhovnu sljepoću. Pitanje je vrijede li te riječi i za nas u današnjem vremenu kada čovjek sebe drži samosvjesnim i odraslim, to jest smatra da dobro vidi do te mjere da je uvjeren kako mu ne treba nikakvo pomagalo, pa niti ikakav pomoćnik za hod na putu života. S tog naslova odbacuje Boga i njegovu pomoć kao suvišnu, pa čak i previše ograničavajuću. U vrijeme kad se čovjek osjeća dovoljno prosvijetljenim u odnosu na neka bivša vremena, vrlo lako odbacuje svaki pokušaj pouke i svakoga tko mu se nudi kao učitelj božanskoga života.

Upravo jer je to tako u današnjem društvu, tim je više aktualna Isusova riječ. On je prepoznao ljudske težnje i nastojanja koje nisu bile samo sklonosti ljudi onoga vremena, već su na neki način uvijek prisutne u slaboj ljudskoj naravi. To nam i govori zašto je Isus o tome razmišljao i zašto je smatrao potrebnim ostaviti trajno vrijednu pouku. Njemu je sasvim jasno kako mi na našemu životnom putu, ako ga shvaćamo kao put do neba i vječnosti, ne možemo hoditi sami, već nam treba pomoć. Samo je veliko pitanje koga izabiremo sebi za pomoćnika, jer su činjenice takve da mi ljudi nemamo istančan   pogled koji može sam po sebi doprijeti do nebesa i prodrijeti kroz nebesa. U tom smislu svi smo doista slijepi i treba nam pomoć. Ali ako nam pomoć ne dođe od Boga, od onoga koji jedini može vidjeti ono što je ljudskome oku skriveno i nepoznato, onda ostajemo zarobljeni u ovozemaljsku stvarnost i bez mogućnosti da nam netko priskoči u pomoć.

Upravo pred svime rečenim čovjek ipak u dnu bića osjeća i priznaje slabost, pogotovo što je u taj proces ušao odbacujući Boga. On vrlo dobro zna kako mu treba pomoć, a to se osjeća upravo onda kad sebe želi prikazati velikim i snažnim. Dovoljno je pogledati samo koliko nesigurnosti čovjek pokazuje u suvremenom svijetu, gdje nije kadar ništa ostvariti bez hrpe menadžera i savjetnika koji mu se nude kao pomoćnici i dobročinitelji, (poput Trampa Ukrajini!), a čije usluge vrlo skupo plaća. Nekada svojim prirodnim bogatstvom, a nekada čak i samim životom. Na poseban način na duhovnim obzorjima života mnoštvo je duhovnih gurua i vračeva koji čekaju svoju prigodu ući u tuđe živote i zagospodariti njima nudeći svoje usluge i kojekakve tehnike kao za čovjekovu dobrobit. A čovjek, nesiguran kakav jest, daje se uvjeriti kako to dotični čine za njegovo dobro, te postaje korisnikom njihovih usluga. I ne samo to, već jer je pošao u te procese bez Boga, čovjek stvara neku vrstu ovisnosti i prema onima koji mu se predstavljaju kao vođe u sasvim zemaljskim stvarima, te mu oni tako postaju učitelji tehnika i uzori života, postaju mu uzori skrbi za zdravlje, prehranu, zabave i još koješta drugoga. Od svega toga današnji je čovjek stvorio nedodirljivu religiju, premda ta religija sa svim svojim tehnikama uopće ne stavlja naglasak na vječni život i spasenje.

Zato se, braćo i sestre, može reći da je Isusova analiza savršeno ispravna, te da je naš naraštaj i ovo naše društvo puno slijepaca i slijepih vođa čiji su putovi samo kratke staze ovoga svijeta, a čije se vodstvo svodi na vremenite ciljeve i zemaljske probitke. Isus nas želi osloboditi nesigurnosti na putu duhovnoga hoda prema nebu, jer je taj put prevažan da bismo riskirali dopuštajući duhovnim slijepcima da nas vode, a sam se Bog ponudio biti nam vođa. Poradi toga nemamo pravo biti slijepci na put, jer ćemo završiti pored puta. Zato, umjesto ljudskoga, prihvatimo Božje vodstvo. Tim više što ni u zemaljskim stvarima ne uspijevamo ništa napraviti bez vođa i bez učitelja, dok, kad je riječ o nebeskim, onda svi samouvjereno idemo svojim putem, odbacujući onaj Božji, te ne želeći priznati kako postajemo žrtve slijepaca koji iskorištavaju našu kratkovidnost i sljepoću.

Ovo nam je, stoga, danas prigoda priznati svoju sljepoću, jer doista u pitanjima vječnoga života nijedan se čovjek ne može pohvaliti kako dobro i jasno vidi. Nakon toga, pružimo ruku Isusu i dopustimo mu da nas on povede, jer je on kao pravi čovjek s nama u svemu jednak, osim u grijehu, to jest osim u sljepoći. Jer ima našu ljudsku narav, nema drugoga cilja nego voditi je putem spasenja, a jer ima božansku narav, onda zna kamo nam je ići i ima snage dovesti nas do odredišta. Ako smo već slijepci na putu, onda to budimo s Gospodinom i dopustimo mu da nas On vodi kao Bog ljubavi kojemu je stalo do našega spasenja.

Amen.

Prema: Prof. dr. don Ivan Bodrožić