Propovijed na 6. nedjelju kroz godinu (C), 16. veljače 2025.

Blaženstvo proroka

Čitanja: Jr 17,5-8; Ps 1,1-2.3.4 i 6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26

POZDRAV, UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, da bismo u životu mogli ostvariti trajni uspjeh koji nam neće propasti, potrebno je svoj život temeljiti u Bogu i svoju budućnost planirati s Njim. On je jedini koji može sačuvati od propasti svakoga koji mu svoj život polaže u ruke.

Međutim, unatoč tome što se trudimo svoj život temeljiti u Bogu, dogodi se da često odustanemo od toga i da činimo ono što je suprotno tome. Zato smo pozvani i na početku ove svete mise pokajati se za sve grijehe koji su nas odvojili od Boga i zamolimo Boga da na oprosti naše grijehe i podari nam svoju milost da mu se vratimo! – Ispovijedam se …!

U riječima današnjeg evanđelja Isus pravi razliku između onih kojima izgovara riječi blaženstva i onih kojima izgovara riječi prijekora i osude. Nakon što je izgovorio pohvale jednima, a prijekore drugima, Isus ih uspoređuje sa pravim i lažnim prorocima. Kako bi se bolje shvatilo tko su oni kojima je blago, a tko oni kojima je jao, trebalo bi ispravno prosuditi tko su bili pravi, a tko su bili lažni proroci o kojima se dosta može pronaći u Starom zavjetu. I kada se pogleda što o tome govori povijest naroda Božjega, onda se vidi da nije razlika u tome što bi jedni govorili o Bogu, a drugi pozivali na bezboštvo. Naprotiv, i jedni i drugi su govorili o Bogu, ali ne na istovjetan način. I jedni i drugi su se pozivali na Boga, a jednako tako su uzimali u usta i njegove odredbe i tumačili ih puku, premda ne na isti način. Jer da su samo jedni govorili o Bogu, nikada ovi drugi ne bi stekli naslov proroka. I baš zato što su i lažni priroci bili proroci koji su se pozivali na Boga i na zapisane odredbe koje su postojale kao njegov zakon, bilo ih je teško na prvi pogled razlikovati od pravih proroka i prokazati koji su bili zavoditelji, a prevaranti u narodu.

A doista, i lažni proroci su znali biti vješti na jeziku, bili su uvjerljivi u raspravama i zanimljivi u govoru, te je sve što su govorili djelovalo vrlo logično i slušateljima prihvatljivo. Budno su pazili da budu takvi da nikoga ne prozivaju svojim nastupima, već su radije pokušavali svima udovoljiti. Izbjegavali su govoriti o bolnim situacijama i davati rješenja koja bi bila isto tako bolna. Zato među temama o kojima su govorili ne pronalazimo riječ obraćenje, a nisu zahtijevali ni od svojih slušatelja da se upuštaju u dubinu duhovnoga života. Jednostavno nisu htjeli ljude opterećivati, već su im ugađali učeći ih ugodnu životu. Kad su im govorili o Bogu, nisu govorili o njegovoj strogoći i ozbiljnom licu, već ga prikazivali površno i dobrohotno, gotovo neozbiljno, prema svom narodu, a eventualno da je strog i opasan samo prema njegovim protivnicima. Bog je prema njima imao uglađeno lice i nije baš tako dosljedno i oštro reagirao na propuste svojih vjernika, koji su se onda mogli opustiti i mirno živjeti uljuljani u svoju ljudskost. Bog je bio onaj koji je očitovao svoju dobrohotnost dajući zemaljsko blagostanje i društveni napredak. Zato su zemaljske uspjehe povezivali s njime, s njegovom voljom i darežljivošću.

No u svemu tome lažni proroci su imali i neke svoje skrivene namjere. Njima je u prvom redu bilo važno njihovo osobno dobro koje je pretpostavljalo ugodan i ugledan život koji je pretpostavljao da im ljudi plješću i povlađuju za ono što čine. Prema tome, njihov najveći problem je bio u tome što im Bog nije bio na prvome mjestu, već oni sami sebi. Osim toga, on im nije bio ni temeljni cilj, niti su ‘branili’ njegov interes. Njima je na pameti prvenstveno bilo ono što je ljudsko i zemaljsko i nisu se trudili dobro razlučivati vječna i vremenita dobra, ni nebeski i zemaljski red stvari. Riječima su se borili i za autonomiju svoga naroda, ali nisu dobro razaznavali da su autonomija i sloboda najprije duhovne kategorije i da na duhovnom počiva i sve ostalo. Za njih je, naprotiv, sloboda bila politička i društvena kategorija pa su često i narod zavodili i narodu davali lažna obećanja u ime Božje, navodeći ga na lažno oduševljenje i optimizam, uvjereni da je Bog njihov politički zaštitnik i pokrovitelj. Zato su previđali da Bog nije ni njihov vojskovođa ni politički vođa, već je otac koji im je davao svoju riječ i odgojitelj koji ih poziva da čuvaju i vrše njegov zakon, odredbe i volju.

A pravi proroci su znali da je duhovni život i vjernost Bogu zalog slobode i napretka, a ne obrnuto. Osim toga, znali su da nije riječ o mehaničkom vršenju zakona, već o vrlo prisnom odnosu koji se uspostavlja s Gospodinom. Učili su da je pravi napredak vezan uz vjernost naroda volji Božjoj, a ne društvenom uređenju i stupnju blagostanja, ni bruto dohotku i drugim društvenim faktorima. Politički radikalizam je bio samo isprazna parola lažnih proroka, a stvarni napredak je ovisan o kreposti i duhovnosti pojedinih vjernika i naroda u cjelini. Čak kad bi narod i mogao ostvariti potpunu autonomiju i slobodu, što je nemoguće, to ipak ne bi bilo nikakvo jamstvo da je na Božjem putu. U tom smislu jasna je Isusova poruka da treba odbaciti lažne proroke i njihova učenja, a usmjeriti se prema životu istinskih proroka koji su trpjeli i patili se, koji su živjeli skromno i siromašno, ali su uvijek bili u Božjoj prisutnosti i uživali mir i blaženstvo, svjesni da će Gospodin biti njihova nagrada.

Amen.

Prema: prof. dr. don Ivan Bodrožić