OČIMA VJERE VIDJETI NOVO
POZDRAV, UVOD I POKAJNIČKI ČIN
Braćo i sestre, kada nam Bog nešto daruje, On nam uvijek daruje u izobilju. Jedino ograničenje u tom njegovom darivanju može biti i jest naša vjera – veća ili manja. Naša vjera zapravo kaže koliko želimo i možemo primiti Božjih darova. Ta naša vjera nije trajno uklesana u kamen da bi bila označena kao tvrda i uvijek onakva kakva jest. Naša vjera uvijek može rasti ili opadati. Stoga, dok sudjelujemo u današnjem misnom slavlju otvorimo se Božjem djelovanju da nam to njegovo djelovanje osnaži našu vjeru, kako bismo i mi mogli čuti Isusove riječi upućene slijepcu u današnjem evanđelju: „Neka ti bude po tvojoj vjeri!“
Na samom početku ove svete mise posvijestimo sebi sve ono čime smo možda umanjili svoju vjeru ili se doveli do nevjere! I pokajmo se za sve trenutke kada nismo dovoljno vjerovali i kada smo djelovali protivno onome u čemu nas Isus poučava, da bismo onda tako mogli radosno slaviti sveto misno – euharistijsko otajstvo! Ispovijedam se …!
PROPOVIJED1
Braćo i sestre! U odlomku današnjeg evanđelja slušamo o susretu slijepog prosjaka Bartimeja i Isusa koji ga je izliječio. Bartimej je u svom opažanju i orijentaciji prije susreta s Isusom bio ograničen; nakon svoga izlječenja on doživljava svijet i ljude oko sebe na sasvim novi način. Ali ne samo to: on sada potpuno svjesno slijedi Isusa!
Isusu je žao čovjeka koji je izgubio očni vid. A svaka slijepa osoba ima samo jednu želju: progledati! Tako i Bartimej na Isusovo pitanje: što hoće da mu učini, vapije: “Učitelju moj, da progledam.” I prije nego je Bartimej progledao, Isusove riječi njemu upućene pokazuju nam o čemu se radi: “Idi, vjera te tvoja spasila!” Dakle, vjera ti je tvoja pomogla!
Vjera čini čudo; čini da slijepac otvori oči – da vidi. Isusu je stalo da ga ljudi nalaze u vjeri i da tako dođu do vjere u Oca nebeskog koji je njega poslao u svijet.
Možemo se i mi, braćo i sestre, upitati: koliko nam pomaže vjera, da uistinu postanemo oni koji “vide”? Naravno, mi smo zahvalni Bogu za dar vjere, i naša vjera svjedoči da mi svoj život čvrsto temeljimo na Božjoj istini i obećanju, da sve i potpuno gradimo na njemu. Tko to čini, proširuje svoj horizont. On ne gradi na pijesku, nego na pouzdanom temelju života
Kod slijepca u evanđelju, kojeg je Isus izliječio, ne radi se samo o ponovnom uspostavljanju sposobnosti gledanja. Još je važnije to, da je on u vjeri našao Isusa. Baš zbog toga i nakon što je izliječen od Isusa da može vidjeti, on želi slijediti Isusa kao i drugi učenici.
A svaki onaj koji ne vjeruje u Boga i u njegova Sina Isusa Krista, ograničen je u svojoj duhovnoj moći gledanja. Doduše, on vidi tjelesnim očima, možda čak misli da je prilično inteligentan i da je iznad drugih. Ali, što koristi sve zemaljsko znanje i spoznaja, ako mu ostaje zatvorena stvarnost Božja, Božja blizina? Konačno takav čovjek kruži samo oko samoga sebe i svoga vlastitog malenog svijeta. On je zarobljenik samoga sebe, i ako svjesno uskraćuje vjeru Bogu, tada u izvjesnom smislu dobrovoljno izabire stanje duhovne sljepoće.
Ovo nam evanđelje, dakle, treba pomoći, da obnovimo našu vlastitu odluku s obzirom na vjeru i da tu odluku još više produbimo. Samo tada, svjedočanstvom vjere, možemo pomoći i drugim ljudima, da i oni nađu orijentaciju za svoj život.
Pozvani smo, dakle, naše srce čvrsto vezati uz Boga koji je ujedno istina, ljubav i vjernost; samo On može ispuniti čežnju našega srca. On nam daruje svjetlo vjere, kako bismo kao ljudi nade i ljubavi išli kroz svoj život.
Htjeti progledati
Teško da itko od nas koji vidimo može sebi predočiti, što to znači biti slijep. – Pred nekoliko godina u jednu obitelj došao je jedan mladi bračni par. Oboje su bili slijepi. Stigli su u pratnji psa koji je obučen da pomaže slijepima. Navečer, kad se domaćin vratio s posla kući, čuo je neki žamor i lupu u kuhinji. U kuhinji nije gorilo svjetlo – bio je mrak. Njegovi gosti nešto su kuhali u kuhinji. Nisu upalili svjetlo, jer im nije bilo potrebno. Ne bi ništa promijenilo glede njihove sljepoće.
Taj doživljaj sa slijepim gostima bio je domaćinu nezaboravan. Žena je bila slijepa od rođenja, a muž je tijekom godina oslijepio. Što je značilo: nikada više ne moći vidjeti. Teško je to sebi predočiti! Ipak, to nas podsjeća kako su oči čudesno Božje djelo, čudesan dar da možemo vidjeti. Onaj domaćin je ustvrdio da mu sjećanje na vrijeme koje je proveo sa slijepim bračnim parom pomaže, da uvijek iznova zahvaljuje Bogu za “očinje svjetlo”, ili „očinji vid“, kako to i danas stariji ljudi znaju reći.
U Isusovo vrijeme slijepac je bio beznadni slučaj. Danas se ipak mnogim slijepim osobama u siromašnim zemljama često može puno više pomoći i ublažiti njihov hendikep. Mnogi bi slijepi sigurno i danas, kada bi čuli da Isus prolazi kroz njihovo mjesto, zavapili Isusu za pomoć, poput Bartimeja iz današnjeg evanđelja: „Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!“ Možda bi i njihovo povjerenje u Isusa došlo do izražaja i njihova bi molba našla put do jednoga srca koje bi ih zapazilo. A s druge strane, bilo bi, na žalost, danas i sve više onih koji bi okolo vikali, udarali u bubnjeve i pravili buku samo da ometu glasove koji vapiju Bogu i svoje molbe mu upućuju iz iskrena srca!
Mada većina od nas u tom smislu nismo ni duhovno slijepi, ipak i mi imamo često svoje slijepe mrlje. Ima još uvijek i naših raznih sljepoća, gdje često sve oko nas djeluje tamno kao u onoj kuhinji domaćina koji je primio slijepe goste. Na žalost, često zbog toga i drugi trpe, budući da ostajemo slijepi uvidjeti svoje vlastite pogreške, pa zbog toga često i sami trpimo. I daj Bože da tada i mi počnemo u svojoj nevolji zvati Isusa: Dragi učitelju, ja opet želim progledati! Želim izići iz moje tame! Samo Ti možeš biti svjetlo za moje oči! Tko Isusu tako vjeruje i njemu se povjerava, sigurno će iskusit očekivanu pomoć. Neka nam, evo, u tome pomogne i zagovor naše Nebeske Majke Marije – majke svih onih koji čvrsto vjeruju! Amen.
Prema: fra Jozo Župić