Ne može biti prave ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. I nema niti može biti prave ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. Ovo ne znači da oni koji ne vjeruju ne mogu ljubiti bližnje, nego znači da onda kad ljube bližnje i dobro im čine, i oni ljube Boga i njemu dobro čine.

Braćo i sestre, služeći se najpoznatijom starozavjetnom ispovijesti vjere i dodajući joj zapovijed ljubavi prema bližnjemu, Isus u današnjem evanđelju nije samo odgovorio na pitanje koje mu je postavljeno, nego je napravio i važnu promjenu u razumijevanju starozavjetne ispovijesti vjere u Boga koji zaslužuje našu bezuvjetnu ljubav. Ljubav prema Bogu koju ispovijedamo i koja zahtjeva našu bezuvjetnu ljubav, neodvojiva je od ljubavi prema bližnjemu. I obrnuto.

Ove dvije ljubavi, ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, za Isusa su izraz jedne jedinstvene ljubavi do te mjere da će Isus, prema evanđelistu Ivanu, tu ljubav svesti na jednu jedinstvenu zapovijed – na zapovijed međusobne ljubavi (usp. Iv 15, 17). U ljubavi prema čovjeku se ostvaruje ljubav prema Bogu. I ljubiti Boga ne znači dati nešto Bogu (– što bismo mi to Bogu uopće mogli dati? –), nego znači s njim dijeliti njegov plan ljubavi prema čovjeku. Ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku su stvarnosti koje se međusobno nadopunjuju i uvjetuju. Ne može biti prave ljubavi prema Bogu bez ljubavi prema bližnjemu. I nema niti može biti prave ljubavi prema bližnjemu bez ljubavi prema Bogu. Ovo ne znači da oni koji ne vjeruju ne mogu ljubiti bližnje, nego znači da onda kad ljube bližnje i dobro im čine, i oni ljube Boga i njemu dobro čine. Ova neraskidiva povezanost dviju ljubavi, one prema Bogu koja nas nadahnjuje i one prema bližnjemu u kojoj se to nadahnuće ostvaruje, pomaže nam izbjeći one dvije realne opasnosti.

Prva je opasnost: pomisliti da je dovoljno ljubiti Boga. Ova opasnost sa sobom nosi zanemarivanje bližnjih, pa čak i njihovo isključivanje. Spomenimo se da i u našoj kršćanskoj povijesti ima događaja, i to ne baš malo, kad smo mi kršćani u ime Boga i navodne ljubavi prema njemu, činili zlo drugim ljudi. Ni danas zbog porasta različitih vjerskih fundamentalizama nismo daleko od toga da netko tako protumači svoju vjeru. Nije to, da se razumijemo nešto što se događa samo nama. Ali nažalost događa se i nama. A ne bi se smjelo događati ako ljubav prema Bogu znači ljubav prema drugima. U ovu kategoriju, na primjer, danas ulaze oni glasovi koji zbog navodne obrane kršćanstva i kršćanske Europe ili vlastite kršćanske nacije – kao da je to uopće moguće? – potiču recimo netrpeljivost prema migrantima i stranim radnicima. Ali to se može dogoditi i na nižim razinama, u našoj svakodnevici. Pokušajmo, na primjer, zamisliti majku koja ljubi Boga tako i toliko da sve svoje vrijeme provodi u molitvi zanemarujući obitelj. – Sjećam se kada su sedamdesetih godina mnoge kršćanke – bilo majke ili djevojke, pa i časne sestre, „letile“ za tadašnjim poznatim duhovnjacima na sve moguće seminare, bez obzira koliko daleko i kako se dugo oni održavali, zanemarujući svoje obaveze u obitelji ili redovničkoj zajednici. Ili mnogi očevi koji su zbog svoje ovisnosti o alkoholu ili kocki, klanjajući se tako lažnim „bogovima“,    zanemarivali i svoj posao i svoju brigu o djeci i obiteljima i o njihovom dobru i sl. Ili također nekog poslodavca, koji iz ljubavi prema Bogu svu zaradu ulaže u religiozne projekte, ostavljajući pri tom svoje radnike bez plaće. Ili onoga koji, zakidajući radnike u njihovim pravima i varajući državu na porezu misli da svoju savjest i počinjena zla može oprati donacijom za Crkvu ili milostinjom. Ne bi li takva ljubav prema Bogu bila nakaradna ljubav?

Ništa manje, braćo i sestre, nije važno uočiti i drugu opasnost, a ona je pomisao da je ljubav prema Bogu nešto apstraktno i nepotrebno i da je dovoljno ljubiti čovjeka, da je jedino čovjek važan. Kad se isključi ljubav prema Boga, onda se lako zaluta i u ljubavi prema bližnjemu u smislu da se počne nazivati ljubavlju ono što nije ili je ograničavati samo na neke pojedince, a ne smatrati da ljubav dugujemo svima bez obzira na sve naše razlike. Povijest nam svojim gorkim iskustvom pokazuje pogubnost baš ove opasnosti. I danas odbacivanje Boga i ljubavi prema njemu u ime ljubavi prema vlastitoj rasi  izazivaju podijele među nama i to u ime vlastite klase. Ova dva primjera zorno pokazuju što ostaje od ljubavi prema čovjeku kad se ljubav prema njemu odvoji od ljubavi prema Bogu, odnosno kad se ljubav prema Bogu, i Bog kao takav, odbaci i isključi. Tada se stvore sebi neki drugi bogovi, a s njima i neki drugi kriteriji ljubavi. Opasnost je i danas vrlo realna. Takozvani post moderni čovjek ima sve manje potrebu za Bogom, a istovremeno je kao osviješten da štiti prava svakoga čovjeka. Ali kad se izgubi Boga, onda se lako izgubi i cjelovit pogled na čovjeka. Uklanjanjem Boga, uklanja se i Božju sliku u čovjeku, uklanja se i njegovu svijest stvorenosti od Boga, a onda se otvara i prostor i da se dogodi degradacija čovjeka i njegovog dostojanstva. U zaštiti prava jednih, lako se dogodi da se zanemare i ukinu prava drugih. Do jučer su to bili oni koji su drugačije rase ili klase. Danas su to drugi koji još nisu ni rođeni ili se nalaze u posljednjoj fazi života (u starosti i bolesti!), a između njih se svakim danom pojavljuju nove kategorije isključenih: onih koji su bez Boga ili onih koji Boga   shvaćaju  i ljube na krivi način, isključujući tako mnoge potrebite Božje i naše pomoći. Takav odmak ljubavi prema bližnjemu od ljubavi prema Bogu, u našem vremenu stvara neke nove diktature, ništa manje opasne od onih povijesnih. Na njih su nas upozorili dvojica posljednjih papa: Benedikt XVI. i papa Franjo. Prva je ona diktatura relativizma na koju je upozoravao papa Benedikt XVI., a druga je diktatura ravnodušnosti, na koju upozorava papa Franjo. Ostajući bez Boga i bez ljubavi prema njemu ostali smo bez njegovih načela i njegovog sustava vrijednosti. I stvorili smo neka svoja načela i neke svoje sustave vrijednosti zbog kojih su nam bližnji opet prestali biti bližnji, prestali su nam biti braća i sestre i postali su nešto drugo. Nažalost, sve češće su nam oni i neprijatelji, a ako nam baš i nisu neprijatelji postali su nam nevažni do te mjere da smo postali ravnodušni na njihovu patnju.

Evanđelist kaže da je pismoznanac shvatio i prihvatio Isusovu poruku. Odobravajući Isusu sve što mu je odgovorio, priznao je da je ljubav prema Bogu i bližnjemu nešto najvažnije i „više … nego sve paljenice i žrtve“. I nije, reče Isus, bio „daleko od kraljevstva Božjega!“ Ali mi koji smo išli i idemo za Isusom ne smijemo se zadovoljiti tim da nismo daleko od Božjeg kraljevstva. Nama nije dovoljno biti blizu kraljevstva Božjega jer smo pozvani   biti graditelji kraljevstva Božjega. A ono se ne gradi ljudskim sredstvima. Ne gradi se snagom moći. Ono se gradi snagom ljubavi i služenja. Zato kraljevstvo Božje nije nešto što će doći. Ono je nešto što već jest ili što već treba biti. A jest i bit će onda kad ljubimo Boga iz svega srca svojega, i iz sve duše svoje, i iz svega uma svoga, i iz sve snage svoje. I kad, nadahnuti na ovoj ljubavi, ljubimo svoje bližnje kao same sebe. A bližnji su nam svi ljudi. Bližnji su nam osobito oni koji su potrebni naše pomoći, potrebni da im mi učinimo sebe bližnjima. Kraljevstvo je Božje  je onda kada svojim bližnjima činimo ono što želimo da oni nama čine. Ono je osobito onda blizu kada svojim bližnjima činimo ono i samo ono – ili i sve ono – što bi im na našem mjestu učinio Isus Krist.

Amen.

 Prema: mons. Mate Uzinić