UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, već u samim počecima Bog je dao čovjeku zapovijed da zemlju sebi podloži i da njome mudro upravlja. Stari zavjet navodi često primjere kako je Bog pojedinog pravednika blagoslivljao bogatstvom. A danas nam Gospodin govori kako trebamo  znati služiti se zemaljskim dobrima, ne dopuštajući da nas bogatstvo zarobi. Zato ćemo na početku ove sv. mise zamolit   Gospodina da nas danas svojom riječju prosvijetli i učini dostojnima ovog euharistijskog slavlja.

·         Gospodine, ti si čovjeku povjerio da čuva i obrađuje zemlju. Gospodine smiluj se!

·         Kriste, ti nas učiš da čovjek ne živi samo od kruha. Kriste, smiluj se!

·         Gospodine, ti nas pozivaš da se mudro služimo zemaljskim dobrima. Gospodine, smiluj se!

Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni. Amen.

PROPOVIJED

Braćo i sestre, ni danas nije lako govoriti o bogatstvu i siromaštvu, o ne navezivanju na zemaljska dobra. Previše je bilo u povijesti ispraznih riječi izrečenih na tu temu. Bilo je i previše ispraznog govorenja o tome i u društvu i u Crkvi. Mnogi ljudi se tako i danas kunu u rad i red, mnogi uporno i sve upornije govore kako im je na umu samo društvena korist i blagostanje, a u praksi čine upravo suprotno. Pa ipak, upravo na pitanju upravljanja ovozemaljskim dobrima i upravo na pitanju čovjekova odnosa prema ovozemaljskim dobrima vidi se koliko tko vrijedi i kakav je tko. Dok su se jedni natjecali u stjecanju što više bogatstva i sve više vlasti i utjecaja – i tako gubili i dušu i ljudskost, drugi su vjerovali da je smisao pravog življenja u posvemašnjem preziranju svega materijalnoga, pa su završili u licemjernom duhovnjaštvu koje je značilo ili zavist, ili prikrivenu potrebu za slavom i moći ili jednostavno duševnu neuravnoteženost. Kako naći pravi put? Evo, današnje nam evanđelja (Mk 10, 17-30) govori upravo o tome. I o tome nas može   prosvijetliti.

JEDNO TI NEDOSTAJE

Jedan  čovjek dolazi Isusu. Evanđelista Matej veli da je to bio neki mladić. Dakle, dolazi on k Isusu i upita ga što mu je činiti da baštini život vječni. Kad je čuo koje su to zapovijedi, mladić sretan veli kako je sve to činio od svoje mladosti. I sad dolazi obrat. Isus pogleda toga mladića, zavoli ga i rekne mu: „Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ Shvatimo li ovo doslovno ili prejednostavno, onda je to ipak pretjerano. Pa kad bi ideal bio prodavati bogatstva, tko bi onda kupovao? To bi, nadalje, značilo da je bogatstvo po sebi prljavo, grešno, đavolsko. Zar je to Isus htio reći? Pa zar on nije sam jeo i pio? Nije li on zajedno s apostolima imao zajednički novac? Nije li on imao posebnu, dakle, skupu haljinu koja je bila ne šivena? Nije li on dopustio da se na njega potroši skupa pomast koja je vrijedila jednogodišnju zaradu jednog nadničara? Nema li to, onda, i Isus dvostruka mjerila: za sebe jedna, a za druge druga?

Odgovor je jednostavan. Nije uopće u pitanju bogatstvo, veće ili manje. Radi se jednostavno o tome da je Isus baš toga mladića pogledao, baš njega posebno zavolio i baš za njega rekao da mu nešto nedostaje, tj. da treba sve svoje prodati i razdijeliti siromasima. Nije to riječ za sve. Radilo se o pozivu koji je Isus imao baš za toga čovjeka. Očito je Isus smatrao da bi se taj mladić puno bolje ostvario kao propovjednik, kao navjestitelj Kristove radosne riječi, negoli kao upravitelj vlastitih dobara. I u čemu je pogreška toga mladića? U tome što nije prihvatio poziv koji je Bog imao baš za njega, što je mislio da svojim životom može bolje upravljati.

Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!

Ovu Isusova riječ valja shvatiti stupnjevito. Kao prvo: Stvarno se lako može dogoditi i događa se da bogat čovjek lako zaboravi i na drugog čovjeka i na Boga. Lako se može dogoditi da se bogataš uljulja u lažnu sigurnost svojega bogatstva, pa zaboravi i na Boga i na bližnjega. I to je očito, kao što je očito da je bilo i da ima bogatih ljudi koji nisu prestali biti i ljudi i kršćani i Božja djeca, koji imaju srca i osjećaja i za Boga i za bližnjega. Ali, valja pogledati i drugi stupanj značenja ove Isusove riječi. Riječ „bogataš“ ovdje više znači čovjeka koji nije kadar podići pogleda iznad zemaljskih stvari. I, nevažno koliko posjedovao, njega zanima samo materijalno i materijalno, tako da je kadar zbog ovozemaljskog probitka zaboraviti i na Boga i na bližnjega. Kadar je zanemariti i obitelj i prijatelja i brata i nevoljnika i Božje i ljudske zakone, samo da bi očuvao neki svoj dobitak, ma koliko god on bio velik. Stari su duhovnici rado govorili o „navezanosti“ na neko dobro. I to je ono što nas onečovječuje, pa, ako hoćemo, što nas otuđuje. Nismo tada ljudi. Jer, Bog nas je stvorio da se materijalnim dobrima služimo, a ne da njima robujemo i da nam ona postanu najvažnija stvar u životu.

Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu!

Zbog toga apostoli pitaju Isusa kako je uopće moguće spasiti se, ako je zato potrebno da se čovjek odrekne svega materijalnoga. Pa, nužno je čovjeku i odijelo i obuća i krov nad glavom i jelo i piće! Isus mudro odgovara, kako je to ljudima nemoguće, ali ne i Bogu. Moguće je, naime, da čovjek sa zahvalnošću jede svoj kruh, da, zahvaljujući Bogu za njegove darove, podiže svoju djecu u pristojnoj kući priskrbljujući svojoj obitelji sve ono što današnji način života smatra po sebi razumljivim. Pri tome je važno znati kao prvo da je sve to Božji dar. Zato je važna zahvalnost Bogu. Nadalje, potrebno je imati na umu da je upravljanje zemaljskim dobrima jedna od prvih zapovijedi koje je Bog dao čovjeku, ali tako da ne zaboravi da su stvari – stvari, a stvorenja – stvorenja, a da se samo Bogu valja klanjati, a ne bilo kakvom ovozemaljskom probitku. Konačno Crkva to mudro izražava u jednoj – svima nama dobro poznatoj molitvi: „Nauči nas, u svjetlu svoje mudrosti, zemaljskim se dobrima pravilno služiti, a za nebeskim težiti.“

Amen

„Tko ima uši, neka čuje!“

Prema: vlč. dr. Zvonko Pažin