26. nedjelja kroz godinu (A): U poniznosti

Čitanja:

Čitanja: Ez 18, 25-28; Ps 25, 4b-6.7b-9; Fil 2, 1-11; Mt 21, 28-32

Uvod i pokajanje

Braćo i sestre, iako smo možda umorni i opterećeni kojekakvim brigama i problemima, okupili smo se i ove nedjelje u zajednicu vjernika, kako bismo pronašli mir i razumijevanje. A da bismo bili dostojni i danas sudjelovati za ovim Kristovim stolom ljubavi i vjere, iskreno se pokajmo za sve trenutke kada nismo iskreno živjeli svoju vjeru na koju smo pozvani upravo snagom svoga krštenja i kada smo samo slijepo prozivali druge, a svoja djela zanemarivali! Ispovijedam se…!

Propovijed: Živjeti i raditi u poniznosti

Braćo i sestre, koliko god mi vjernici ponekad romantično gledali na život prvih kršćana, i među njima je bilo problema. Tako sv. Pavao piše kršćanima u Filipima: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, budite jednodušni, jedne misli … ; nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego – u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe…“ Što to znači: U poniznosti? Tko još danas govori o tome? Jer, reklo bi se, ako ti sam sebe ne cijeniš, kako će te drugi cijeniti? Ako sam sebe ne ističeš, kako će drugi zamijetiti tvoju veličinu? Zato su došle kao naručene društvene mreže gdje cijeli svijet može vidjeti kako sam lijep, uspješan, pametan, ugledan, bogat… JI mnogi žele na taj način reći: ja sam poznat i velik: imam tisuću prijatelja na toj-i-toj društvenoj mreži… od „fejsa“ pa ne znam do koje druge najnovije mreže! A sv. Pavao, naprotiv, govori da bi Božji čovjek u poniznosti trebao druge smatrati višima od sebe. I u tome onda polazi od sebe. Priznaje bez uljepšavanja: „Ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom, jer sam progonio Crkvu Božju.“ Pavao, dakle, postupa posve drugačije od javnih ličnosti koji unajmljuju razne agencije koje se brinu da njihovi klijenti – bez obzira na stvarno stanje – ostave što bolji dojam u javnosti. A Pavao mirno izvlači svoju mračnu prošlost kada je bio progonitelj kršćana. A to što je apostol, veli on, to je nezasluženi Božji dar: „Milošću Božjom jesam što jesam.“ Dakle, ne nikakvom svojom zaslugom nije to što jest postao! Za uzor poniznosti Pavao na koncu uzima Krista koji se „nije kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“, nego je „ponizio samoga sebe poslušan do smrti, smrti na križu“.

Pitamo li se što je to prava poniznost, onda kao prvo i temeljno pitanje treba biti: koliko ja vrijedim, bez obzira kako me ljudi doživljavaju. I bez obzira koliko bio popularan i bez obzira na to što o meni drugi mislili. Za mene je bitno da znam što sam dobra učinio, a kao vjerniku bitno mi je i presudno kako Bog na mene gleda. Ljudski su sudovi vrlo prevrtljivi. Jednom političaru su zamjerili i uzeli za zlo kada je postavio pitanje: „Nije li i Hitler na početku svoje strahovlade nadmoćno pobijedio na izborima?“ A drugo, ako baš trebam nekoga vrednovati i ocjenjivati, ona najbolje sebe poznajem. Na osnovu kojih pokazatelja mogu prosuditi koliko vrijedi ili ne vrijedi onaj drugi? Mogu li ući u njegove skrivene motive i u njegovu dušu?

Također se često dogodi da čovjek jedno govori, a drugo radi. Često je velik raskorak između naših riječi i naših djela. Evo, neka nam u tome pomogne primjer jednoga sveca iz prvih stoljeća kršćanstva kako bismo mogli biti cjeloviti kršćani. Taj svetac neuobičajenog imena zvao se Euplus. – Dakle, sv. Euplus je živio na Siciliji početkom 300. Godine poslije Krista, kad su rimski carevi oštro progonili kršćane. Ovaj svetac je silno volio Sveto pismo i svakodnevno je proučavao Novi zavjet. Kada je izašao novi držani zakon koji je osuđivao kršćane i zahtijevao da se spale sve kršćanske knjige, on se nije skrivao i nije htio poslušati carsku naredbu. Umjesto toga odvažno je došao pred upravitelja palače s Novim zavjetom u ruci i rekao da je on kršćanin. Uslijedilo je ispitivanje. A on je hrabro branio istinu kršćanstva, odbijajući odreći se vjere. Upravitelj ga je strpao u zatvor i oduzeo mu sve svete knjige. Nakon tri mjeseca ponovo ga je izveo na suđenje. A sv. Euplus je ponovno hrabro ispovjedio u Krista i odbio štovati rimske bogove. Na pitanje ima li i dalje kod sebe zabranjenih knjiga, on je odgovorio da ima. A budući da nije imao pristup knjigama, upitali su ga kako je to moguće. A on je upirući prstom prema svojemu srcu, rekao:“ One su tu!“ I uistinu, braćo i sestre tako je i bilo. Njegovo srce je bilo uronjeno u Krista, i umjesto da se odrekne vjere, on je radije podnio muku i smrt. U potpunosti je shvatio da prava vjera zahtijeva prava djela! Ako je Krist u nama, onda će se to vidjeti i u našim srcima i u našim životima!

Kršćanski put savršenosti, dakle, jasno govori da je temelj svetosti poniznost, a temelj svakoga grijeha jest oholost. Stoga se radujemo svemu što imamo: i svojim sposobnostima, i svojim darovima, i svojem nastojanju da činimo dobro, da utjelovljujemo Božju dobrotu. Jednako se tako radujemo i drugima koji imaju svoje darove. Jer, izdizanje iznad drugih, kao što je zavist zbog tuđega uspjeha, znači izlijevanje žuči na ono lijepo što imam… A poniznost i nenametljivost – čista je radost. Amen.

Prema: Dr. Zvonko Pažin