27. nedjelja kroz godinu (A): Kamen koji odbaciše graditelji

Čitanja: Iz 5, 1-7: Ps 80, 9.12-16.19-20; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43

Pozdrav – Uvod i Pokajnički čin

Braćo i sestre, nalazimo se, evo, na početku jeseni kada se ubiru plodovi na poljima, u vrtovima i voćnjacima. I Isus, vidimo, koristi ljudsko iskustvo za slikoviti govor i ovu usporedbu nas, Božjeg naroda i vinograda. Čovjek se trudi sijati, okopavati, saditi, zalijevati i sve što je potrebno ne bi li tako osigurao dobar urod. A slično i Bog s nama postupa – daje nam sve ono što je potrebno za naš duhovni i vjerski rast – rast u vjeri i daje nam blagostanje. Pitanje je, međutim, što od toga mi prihvaćamo, što usvajamo i od čega i po čemu živimo?

A kako bismo i mi danas bili dostojni Božje intervencije u naš život i kako bismo bili dostojni njegovog truda oko usađivanja dobrote i milosti u naša srca, zastanimo na trenutak u tišini i sabranosti i promislimo o svojim svakodnevnim postupcima, o svojim mislima, riječima i djelima i iskreno se pokajmo za sve grijehe i odbacimo sve što nije primjereno i Boga dostojno! Ispovijedam se…!

Propovijed: Kamen koji odbaciše graditelji

Braćo i sestre, vjerujem da ste barem neki od vas imali priliku  čuti ili pročitati kako je u svoje vrijeme neki kipar odbacio jedan mramorni blok smatrajući da nije dobar za kip kojeg je naumio klesati. Taj isti kamen ipak je bio uzeo Michelangelo i isklesao iz njega jedan od najpoznatijih kipova uopće – kip slavnog Davida. Tako će i danas recimo neki nevješt trener odbaciti nekog igrača, uvjeren da se taj igrač nikad neće razviti u vrhunskog igrača, a drugi ga trener prihvati i načini od njega možda ponajboljeg igrača na svijetu. U svojoj nesavršenosti ljudi koji put odbace pravi biser, uvjereni da ništa ne vrijedi. Tako Isus na sebe primjenjuje drevni psalam: „Zar nikada niste čitali u Pismima: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!’“

To je zapravo nevolja mnogih velikih ljudi. Dok su na svijetu, ljudi među kojima žive ne prepoznaju ih i ne cijene, a onda im kasnije dižu spomenike… Evo, Biblija kaže da je sâm Isus – Sin Božji došao među ljude kao čovjek, ali i kao Božji Sin, a oni ga nisu prepoznali, nisu ga slušali, nego su ga osudili kao neprijatelja vjere i naroda. Koji put smo stvarno slijepi kraj zdravih očiju i ne vidimo što je veliko, što je važno i dobro za nas. Odbacujemo kamen koji će biti zaglavni – ključni kamen…

I danas bi u našem društvu bilo možda jednako. I mi danas odbacujemo kao bezvrijedne i zastarjele i neke  životne stavove. Pitamo li se: je li nam danas stvarno važna obitelj? Odgovor bi glasio: I nije baš važna! Danas tjeramo radnike da i danju i noću,i  nedjeljom i blagdanom rade u trgovačkim centrima. Tek ovih dana u hrvatskom saboru je usvojena promjena zakona o radu nedjeljom – odnosno zakon o neradnoj nedjelji… A kako će recimo ona čistačica ili radnica  dati svome djetetu prije spavanja šalicu toploga mlijeka, obući mu pidžamicu, odnijeti ga u krevetić i ispričati priču za laku noć? Ne, ona mora raditi, pa neće valjda biti jedna od onih „koje nose samo pregaču i kuhaču“. A dijete? Pa ono ima sve moguće priče i aplikacije na pametnom telefonu… S pravom se pitamo je li to normalno? Naravno da nije! Crkva nadalje govori o svetosti braka, o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, zabavama, kafićima i tulumima… Međutim, tko to sluša? Traži se samo brza zabava, brza hrana, noćni izlasci, novi trendovi, traže se podilaženja svakom impulsu strasti…

I dalje odbacujemo klasične kršćanske i obiteljske vrednote. I tvrdimo:  to je  naše pravo. A što dobivamo? Dobivamo proizvođače i potrošače. I gdje je tu onda čovjek? Gdje je ona mrva duše? Gdje je onaj iskreni pogled u oči i u očima? Gdje je iskrena ruka u ruci, koja ostaje vjerna preko pedeset godina? Budimo iskreni: znamo mi koje su to prave vrednote, samo eto i mi kažemo – takvo je danas vrijeme. Pa ipak,  koliko je do nas, barem mi kršćani trebamo početi njegovati barem jednu od tih pravih stvari. Možda da započnemo s onom pričom svojoj djeci za laku noć? Ako još dugo budemo i imali djece? Ali svakako djeca će nam biti zahvalna!

I na koncu, postavlja nam se još jedno pitanje: Može li se riječi današnjeg evanđelja shvatiti kao prijetnja? U stvari: ovo jest za nas prijetnja! Naše kršćanstvo mora biti plodno; inače ne vrijedi ništa, nego nas vodi u propast. Mi moramo biti pripravni na obraćenje, i to uvijek iznova. Nema smisla zataškavati našu krivnju ili je tumačiti na neki drugi način. Moramo priznati krivnju, moramo se obratiti i započinjati uvijek iznova. Moramo biti spremni na služenje: Zapovijed ljubavi prema bližnjemu ne poznaje kompromise i lijenost. Naš temeljni stav i osnovna opcija mora biti velikodušnost prema Gospodinu. Tu nam neće pomoći bježanje i izmotavanje. Gospodin je smisao našeg života, i zahtjevnost koja proizlazi iz te činjenice jest totalna. Bit ćemo spašeni samo ako naše kršćanstvo donosi plodove. U protivnom ćemo se razoriti na zaglavnom kamenu, Isus Kristu, bit ćemo uništeni. Nećemo više biti Božja djeca i Božji narod. Moramo shvatiti, moramo čuti i osjetiti prijeteći ton ove prispodobe, kako bismo shvatili ozbiljnost poruke koju ona donosi! A onaj koji je shvatio njezinu ozbiljnost, shvatit će i ono što nam danas – u ovom Evanđelju Gospodin želi reći.

Amen.