25. nedjelja kroz godinu A

Radnici posljednjeg sata

Mt 20,1-16

Uvod

Braćo i sestre, danas slavimo 25. nedjelju kroz godinu u kojoj ćemo čuti snažnu Božju poruku preko svetopisamske riječi. U prvom današnjem čitanju koje ćemo čuti iz knjige proroka Izaije, prorok nas Izaija poziva da tražimo Gospodina dok se može naći, poziva nas da se vratimo Gospodinu jer je On velikodušan u praštanju. Zato ćemo na početku ove svete mise za sve trenutke svoga života kad nismo tražili Gospodina ili kad smo ga tražili na krivim i grešnim putovima, iskreno se pokajati.

Također u riječima današnjeg evanđelja po Mateju Isus nas kroz prispodobu ili usporedbu o radnicima u vinogradu koji su pozvani u različito vrijeme, a svi primaju istu nagradu, poučava da je Gospodar vinograda darežljiv i milosrdan svima, te da ne smijemo biti zavidni i ljubomorni. I za sve svoje grijehe ljubomore i zavisti iskreno se pokajmo! Ispovijedam se…!

Propovijed – homilija

Braćo i sestre, ova evanđeoska prispodoba ili usporedba nam je veoma bliska.  Ovaj prizor je veoma svjetovan. Ovdje kao da se ništa religioznoga ne pripovijeda. Kao da je riječ je o tržištu rada. Tu su radnici i nezaposleni; tu je poduzetnik, upravitelj, plaća po danu. Sve je to veoma jasno. Ono što nije jasno jest mjerilo po kojemu se plaćaju radnici. Kada bi današnji poduzetnici tako postupili, nastao bi pravi urnebes. Jer, nitko pametan ne bi ustajao ranom zorom i dolazio na posao, kada se može na jednostavniji i jeftiniji način isto zaraditi.

Dobro je, dakle,  prisjetiti se što prethodi samoj priči. Prethodi zapravo onaj Petrov upit Isusu: „Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo dobiti zauzvrat?“ Drugim riječima: Nalazimo li se na istom stupnju s onima koji cijeli život žive prema vlastitim prohtjevima i onda se u starosti, kada su fizički iznemogli i psihički klonuli, odjednom obrate i postaju pobožni?! Isus odgovara ovom prispodobom i kaže: ‘Točno onako kako vi ne biste htjeli, tako zapravo Bog čini i postupa: plaća punu plaću i onomu koji je došao posljednji u njegov vinograd.’

Isusove prispodobe su kao šifrirana poruka. Ništa se ne može razumjeti ako se ne poznaje kod. Uvijek postoji točka odakle se otvara dublje značenje cijele prispodobe. A koje je to značenje? Pa cijela prispodoba dobiva smisao samo pod jednim uvjetom: ako shvatimo da se rad događa u vinogradu, tj. da je riječ o služenju Gospodinu u njegovu vinogradu, a ne da je riječ o našim zaslugama. To znači da je sam rad u Božjem vinogradu dar, da je velika milost i nosi svoju plaću u sebi. Ako nešto činimo za Boga, tada temeljna motivacija ne bi trebala biti – na primjer, da zaradimo vječno blaženstvo – nego je dobro djelo samo po sebi nagrada, ono samo je blaženstvo! Zar tolika muka i nemir u našemu životu ne dolazi upravo od toga da smo zaboravili tu veliku istinu i da smo premalo svjesni da smo Božji suradnici?!

Tko je svjestan da je Božji suradnik, drugačije se postavlja u životu. Takav čovjek vidi svoj svakidašnji život i dužnosti koje mora ispuniti, vidi ljude koje susreće unutar jednog promišljenog plana u kojemu ništa nije slučajno. Vjeruje da je postavljen od Boga na svoje mjesto, ondje gdje ga Vinogradar upravo treba. Možda sada bolje shvaćamo da oni koji se bune zbog neobičnog postupka vinogradara jesu zapravo početnici u vjeri i ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ. Zar Bog nije upravo velik po tome što uvijek poziva i pruža nam priliku da preusmjerimo svoj život? Bog nas poziva da ne lutamo besposleni po trgu našega života, nego da se stavimo u njegovu službu i započnemo osobnu povijest s Njim. Istinski obraćenici žale za svakim trenutkom koji su beskorisno proveli daleko od Boga. Oni shvaćaju da njihova besmislena sloboda koju su proveli izvan Božjeg vinograda, nije bilo dobro vrijeme. Onaj tko se iskreno obratio i pokajao nikada neće reći: “Bogu hvala, da sam tako jeftino prošao, da je dovoljno obraćenje i u zadnji čas!”

Mi vidimo da su ovi radnici bili zadovoljni dok su bili sami. Tek kada su došli drugi, počinje zavist, počinje prepirka. Zato gospodar i pita: “Zar si zavidan što sam ja dobar?” Radnici koji su od jutra na poslu ne bi se pobunili protiv dobrote gospodara da se radilo o njima samima: bio bi to kao neki doplatak, povišica. Tada bi bili veseli i zahvalni. Ali, čim je riječ o našim dragim bližnjima, to jest da Božja dobrota misli i na njih, tada osjetimo u srcu ‘lagani ubod’. Da moj suparnik ili suradnik, moj kolega na poslu, čak moj prijatelj ili moja prijateljica nešto posebno dobije, e to nam nekako nije u redu, to nam srce steže… Svima su nam poznate ovakve reakcije. Neki zbog toga postanu i neurotični. I pomislimo: Božja dobrota je pogrešnog dotakla, jer mene nije dotakla?!

I doista, mi, braćo i sestre, ne poznajemo jedni druge. Možda mislimo za nekoga da je napravio karijeru i zavidni smo mu jer je sigurno sada sretan. A pitanje je ipak: Bismo li se željeli s njim zamijeniti? Ali, baš u svemu?! Ne, dakle, samo da preuzmemo njegova primanja, veliku kuću ili brzo auto, već i njegovu možda dosadu, njegove životne strahove, njegove nedostatke i prazninu koje on možda nosi u sebi i koje ga tište? Možda neki bogati čovjek nosi duboku ranu u sebi? Možda tuđi brak nije tako sjajan kao što se nama čini u prvi mah?! Kao što često na parkirnom mjestu rezerviranom za invalide naiđemo na riječi upozorenja onima koji pogrešno zauzimaju njihova mjesta, gdje piše: „Hoćeš li preuzeti i moju invalidnost da nemaš nogu ili ruku, ako si već zauzeo moje mjesto?“ Možda nekome zavidimo na veselom temperamentu, a ne znamo za njegove probleme. Ne, mi vidimo samo fasade, samo izvanjsko! A Bog vidi i noću. I samoću – kako kaže izreka! On vidi i tuđe nezadovoljno srce. Zato je blažena sigurnost da je Bog zaista dobar prema svima, i da je prema meni dobar. Jednom treba prestati s mučnim mislima je li Bog nekome dao više nego meni. Umjesto toga, evo, danas u zahvalnosti molimo da Bog bude blizu i drugima i to u onim skrivenim potrebama o kojima i ne slutimo.

Amen.

Prema: fra Anđelko Domazet