24. nedjelja kroz godinu A

17. rujna  2023. /

UVOD

Braćo i sestre, nama kršćanima nije uvijek lako nasljedovati Krista i njegov nauk i njegove zapovijedi, a naročito zapovijed ljubavi i zapovijed praštanja. Stoga, na početku ove sv. mise, kako bismo bili dostojni Božje milosti i posebno dostojni sudjelovanja na današnjoj euharistiji, promislimo o svim svojim lošim trenucima i ružnim mislima, riječima i djelima, te se iskreno pokajmo! Ispovijedam se…!

Homilija: U sebi imaš nebo i zemlju

Braćo i sestre, nitko od nas ne živi sam za sebe. Htjeli mi to ili ne: mi smo svi povezani s različitim ljudima. Povezani smo s  obiteljima, s roditeljima, braćom i sestrama; povezani smo sa suučenicima i suučenicama; sa sportskim drugovima u istoj momčadi; s muzičarima u orkestru ili koru i tako redom…Nebrojeni su susreti u toku dana, različiti ljudi prema kojima se trebam odnositi. Puno puta je lako ako je nasuprot mene osoba koja mi je simpatična, s kojom se slažem i na kraju sve ispadne dobro. Puno je teže ako je moj sučelnik nesimpatičan  i sve što on ili ona kažu na kraju ispadne glupo. Loše je ako sam na nekoga srdit i bijesan, ako se želim osvetiti ili nekome uzvratiti istom mjerom. Knjiga Sirahova daje nam uputu ponašanja: mi ne možemo tražiti od Boga da nam oprosti a sami nismo spremni oprostiti. Prvi korak je da obostrano oprostimo jedni drugima krivnju i da se pomirimo.

Lijepo je rekla jedna svetica: “U sebi imaš nebo i zemlju”.  Kraljevstvo nebesko već sada može postati stvarnost. A kako je to lijepo i što to može značiti izrazila je jedna pjesma u kojoj stoji zapisano: „…kao svečanost nakon duge žalosti, kao vatra u noći, otvorena vrata u zidu za sunce koje izlazi, kao pismo nakon duge šutnje, kao neočekivani pozdrav, kao list na usahloj grani, usprkos svemu jedan cjelov za tebe….“

Mi kada molimo u Očenašu: “Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim”, tada je logika opraštanja – kako je ispričana u prispodobi – obrnuta: u Očenašu molimo za Božje oproštenje jer i mi drugima opraštamo. Sluga je naprotiv već iskusio oproštenje od svoga kralja; on je od kralja više primio nego je izmolio, naime ne samo odgodu, nego potpuni oprost duga. I umjesto da iz toga uči i samog sebe promijeni, on ostaje u uskoj logici da se sav dug mora podmiriti. Prema toj logici veže se dug i razrješenje, izbavljenje je samo tada moguće ako je dug potpuno isplaćen.

Svi ljudi poznaju iskustvo krivnje, ne samo kao netko koji je krivnju počinio nego i kao netko koji je trpio krivnju. U tome su svi ljudi sjedinjeni. Kada mi u Očenašu molimo za oproštenje naših grijeha tada smo zajedno na istome stupnju; svi smo potrebni oproštenja, upućeni smo na oproštenje  i blagost. U tome su svi ljudi isti iako mogu biti razlike u zapletenosti krivnje. Moliti ozbiljno za oproštenje pretpostavlja da se prizna krivnja i da je čovjek spreman preuzeti odgovornost za to. To također znači željeti nešto izmijeniti i pokušati naći put na kojemu će ponovo  činiti dobro. Ali bez molbe za ispriku sve će biti teško.

Onaj tko je bio kriv zna kako je oslobađajuće kada pogođena osoba nekome oprosti i više se ne obvezuje na učinjenu krivnju. Moguć je novi početak. Iz iskustva darovanog oproštenja izražen je darovani novi početak i on je izraz solidarnosti u zajedništvu krivnje svih ljudi. Prispodoba nas želi prodrmati da ne zaboravimo kako smo i sami upućeni na opraštanje i pomirenje s drugima. Budući da nam Bog najprije daruje mogućnost novoga početka i ne želi nas ostaviti u našoj krivnji, stoga i mi možemo i trebamo darovati oproštenje i moliti za oproštenje a ne se fiksirati na krivnju. Bog dolazi k nama sa svojim milosrđem i zato trebamo i sami tako postupati. Molitvi u Očenašu  za oproštenje prethodi iskustvo i obećanje da nam je Bog već davno prije oprostio.

Ipak kako to možemo konkretno ostvariti? Ova prispodoba nam, braćo i sestre, pokazuje da kralj i sluga spoznaju i priznaju da je pred njima dug. Tada se utvrđuje tko je prouzrokovao dug i tko za to preuzima odgovornost. U ovom slučaju to je naime sluga. Kralj pokazuje svoj osjećaj da je oštećen. I konačno ima sućut prema sluzi, uživljava se u njegov položaj tako da mu oprašta dug. Prispodoba se može čitati i kao mala psihologija opraštanja, ali i još više: naime kao osobita kvaliteta onoga što znači biti kršćanin i što znači živjeti zajedništvo u Crkvi: naime, dužna je živjeti kao zajednica pomirenja koja zna da je nošena od Božje ljubavi i milosrđa. Stoga, evo,  molimo danas za oproštenje, ali i da mi možemo drugima oprostiti. Amen.

Prema: Fra Jozo Župić