Kada slušamo biblijske tekstove, posebno evanđelja, korisno je, ponovimo, identificirati se s likovima, i ne samo pozitivnima nego i negativnim, nužno je ‘uplesti’ se u događaj


Prema: dr. fra Ivan Šarčević na 22. sij 2023.


Mk 1,14-20
*****
Braćo i sestre, 2019. godine pap Franjo je proglasio ovu 3. nedjelju kroz godinu nedjeljom Božje Riječi. A slavimo je upravo u sklopu ove molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Potiče nas papa i poziva također na jačanje veza sa Židovima. Sv. Marko  nam u današnjem odlomku evanđelja opisuje kako Isus odlazi u Galileju – počinje svoje javno djelovanje – nakon što je Ivan predan, nakon što ga je Herod stavio u zatvor. Ivan je spriječen propovijedati – Isus nastupa. Odnosi se to i na nas koji smo pozvani nastaviti propovijedati evanđelje na svoje predšasnike, koji su – jedni umrli, drugi ostarjeli, neki se umorili, treći zašutjeli, neki iskrivljuju ili obeskrepljuju Božju riječ…
U nastavku sv. Marko navodi temeljnu, životnu Isusovu poruku koju vrijedi uvijek ponavljati: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» To su riječi kojima je Isus započeo svoje propovijedanje. Danas je, ovdje i sada, za svakoga od nas punina vremena, ovo je naše vrijeme, drugoga mi nemamo. Ne možemo u prošlost, ne možemo skočiti u budućnost, ovdje i sada nam se približava Božje kraljevstvo. Najkraće kazano Božje kraljevstvo su novi odnos prema sebi, svome poslu, svojim dužnostima, prema Bogu, ljudima.. Božje kraljevstvo je najsažetiji odgovor na pitanje kako je Isus govorio i radio. Ovdje se naravno otvara široko područje razmišljanja i tumačenja. Za ovu priliku dovoljno je reći da svi naši odnosi i ustroji, boluju od dvoličnosti i nasilja. Isključujemo ovu Isusovu glavnu poruku, odnosno ne prihvaćamo niti izgrađujemo Božje kraljevstvo nego se izoliramo, gradimo teokratske države, entitete i crkvene utvrde, stanove i palače samodostatnosti, pravimo makar i male rezervate straha i ugroženosti.
Isus zatim traži obraćenje. Ne traži od tamo nekih da se obrate, ne traži prvo da se obrate naši neprijatelji i povjeruju u evanđelje, nego od nas traži radikalnu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Obraćenje je krajnje zahtjevno, daleko teže od svake naše dijete i najteže tjelesne askeze. Mnogi koji tvrde da su se obratili, najčešće lažu, zavaravaju i sebe i druge, postali su samo jasniji u svojoj opakosti, najčešće su postali isključiviji i oholiji. Obraćenje naposljetku nije konačni sud koji mi o sebi dajemo, nego je u konačnom ono izloženo samo Božjoj prosudbi.
Isus poziva da se vjeruje evanđelju, njegovoj dobroj vijesti. Evanđelje je grčka riječ koju Isus i evanđelisti suprotstavljaju nikome drugome nego vladarima, carevima, koji su sebi posvojili tu vrstu poslanica smatrajući kakvu god poruku izricali i pisali, da je ta poruka dobra (grč. eu-dobar; angelion – vijest, poruka), radosna, spasonosna poruka – što i znači ta riječ i od nje ime imaju sami anđeli – božanski glasnici. Isus je izričit, evanđelisti su izričiti: Božja riječ koja dolazi u Isusu i s Isusom, riječ je oslobođenja od osobnih i društvenih grijeha, spasonosni izlazak iz vlastite zarobljenosti i opsjednuća, ovisnosti i nesređenih emocija, ali i iz ropstva političkog idolopoklonstva i društvenih nepravdi. Božja riječ u Isusu, riječ je istine, života, spasenja, jednostavno dobra vijest – evanđelje s kojim čovjek prelazi preko zapreka i kušnji, nadilazi svoje i tuđe uskoće, ljubi svoje bližnje bez uvjeta i prepoznaje da je u milosrđu prema neprijateljima vrhunac ostvarenja te dobre poruke.
U današnjem evanđelju slušamo i o Isusovu pozivu prvih učenika, ribara. Treba uvijek imati na pameti: Koliko je ljudi, toliko je različitih poziva. I ovdje vrijedi samo kratko zamisliti se i uživjeti u to davno događanje na obali Genezaretskoga jezera i uplesti se u te događaje i susrete s Isusom. Što bismo, naime, mi učinili da smo na mjestu od jednoga od ovih ribara? Jer s kojom se samo brzinom i lakoćom odazivaju braća Andrija i Petar, Jakov i Ivan na Isusov poziv da budu ribari ljudi! Kao da su ti odzivi bez razmišljanja, ili su ti ljudi bili umorni i jedva čekali da započnu novi život. Ne znamo jesu li stvarno posve ostavili svoju obitelj, jer neki su bili oženjeni. Pošli su za Isusom, a on im ništa ne obećaje, ni bolji društveni status, ni imanje, ni stanove, ni novac. Isusu, Bogu se ne dolazi s novcem. Isus ne niječe čovjeka i njegova dostignuća, ali da se bude Isusov učenik nisu presudne titule i diplome, nikakav samozaljubljeni osjećaj duhovne superiornosti, nikakav uspjeh u prevari i lukavom nadmudrivanju drugih. (Prema ovome  malo je istinskih učenika Isusovih!)
Božja riječ iz današnjeg evanđelja otvara nam čitav niz poticaja. Traži od nas, suvremenih kršćana da se upitamo o svome pozivu i nasljedovanja Isusa. I ako se to po odgovornosti najviše odnosi na biskupe, svećenike, franjevce, redovnike, odnosi se također i na sve vjernike koji hoće nasljedovati Isusa. Ne znamo u detalje što je potaknulo genezaretske ribare i druge Isusove učenike i učenice da pođu za Isusom «ribariti» ljude, da zajedno grade Božje kraljevstvo. U svakom slučaju taj poziv nije poziv za samoga sebe, nego poziv nesavršenih ljudi da «zagriju», «oduševe» druge kako ima smisla raditi ono što je Isus radio.
I dok slušamo Božju riječ, presudno je unutarnje slušanje, unutarnje razlučivanje. I treba stalno imati pri svijesti: o nama se radi u tekstu, o meni govori evanđelje. Na takav se način, kroz slušanje, čitanje, razgovore s drugim vjernicima, s prijateljima, kroz praksu, izgrađuje i oblikuje moja savjest, samoodgajam se. U mojoj obitelji, prijateljskim i drugim zajednicama Božja riječ ne samo da stoji na vidnom mjestu nego oblikuje naše uzajamne odnose (= Božje kraljevstvo), nekada i s otporom i bolno, jer se neki, često mnogi pa i većina spotičemo o evanđelje kao o kamen istine i ljubavi, ne želimo ništa suprotno uhodanom čuti da se ne bismo morali mijenjati ili bi neki samo pričali o ljepoti Božje riječi, zaboravljajući da su najblaženiji oni koji Božju, Isusovu riječ izvršuju.
U ovu Nedjelju Božje riječi i mi čujemo Isusov poziv: Hajdete za mnom! Neki smo pošli s oduševljenjem za više vrednote, neki smo pošli da umaknemo od težine života, samo zbog sebe, neki smo se već umorili, neki razočarali, neki ne želimo znati ništa o Isusu, neki opet u Isusovoj zajednici idemo drugim putem, suprotnim i zlim, neki tek pomalo svratimo k Isusu, onako da ga iskoristimo u svojoj opakosti, da se pokažemo pred drugima i zamažemo im oči, da steknemo poene u svojoj vojničkoj, političkoj i crkvenoj hijerarhiji, neki opet, eto, da u mnoštvu svojih veza ne prekinemo tu komunikaciju s poznanicima, zavičajem ili župskom zajednicom.
Nasljedovanje Isusa je zahtjevan dar, obveza i rizik. «Ne smije se – piše Papa Franjo mladima i svima koji žele nasljedovati Isusa – počinjati od toga da se pitamo gdje se može zaraditi više novca ili gdje se može steći veća slava i društveni ugled, ali se ne bi smjelo počinjati ni od toga da se pitamo koji će nam poslovi priuštiti najviše zadovoljstva. Ako ne želimo pogriješiti, potrebno je promijeniti perspektivu i pitati se: Poznajem li samoga sebe, onkraj onoga što pokazujem prema van i mojih osjećaja? Znam li što donosi radost a što tugu mome srcu? Koje su moje jake a koje slabe točke?» (Papa Franjo, Christus vivit – Krist živi, 285).
U kojem god stadiju poziva bili, na početku, usred života ili negdje pred smrt, Isus nas iznova poziva. Nije primjereno stalno sebeispitivanje, iscrpljujuće postavljati pitanje Tko sam ja?, jer to je često, nastavlja Papa Franjo, gubljenje vremena, niti je ispravno lijeno očekivati da nam odnekle dođe rješenje ili drugi stvore uvjete kako bismo onda mi izišli u svijet da budemo «ribari ljudi». Temeljno je pitanje, bili mi na početku ili koncu života: Za koga sam ja? I to posve konkretno, konkretne ljude, bližnje, prijatelje. «Ti si, nesumnjivo, za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge» (Christus vivit, 286).
Ni ove nedjelje Božja riječ, Isus, nas ne ostavlja gdje nas je ta riječ našla. Tjera nas iz naše ravnodušnosti, iz lijenosti duha, izgoni nas iz jazbine našeg sveznanja, narcisoidnog samoopravdanja i samoljubiva zatvora mržnje prema protivnicima, iz pogubna očekivanja da se drugi promjene, obrate prije mene. Božja riječ je svjetiljka mojoj životnoj stazi, ona je ribarska mreža naših odnosa, radosnih susreta s Isusom i bližnjima. Božja riječ se Bogu ne vraća bez «ulova». Amen.