Braćo i sestre, u riječima današnjeg evanđelja, ove  5. nedjelje kroz godinu,  slušamo kako Gospodin Isus učenike svoje poučava običnom slikom o svojstvu duha uspoređujući ga sa soli i svjetlom.  Teško bi bilo pronaći tko je sastavio aforizam: Nihil utilius sale et sole = Nema ništa korisnije od soli i od sunca. A evo vidimo da   Isus povezuje ta dva pojma: sol et sal = sunce i sol – i pridaje ih svojim sljedbenicima. 

Vi ste sol zemlje

Svaka stvar na svijetu ima svoju prirodnu kakvoću. Tako i sol, i jelo. Samo se na ljudskoj razini priprema hrana, i to s koliko umijeća i ljubavi: da se vješto umijesi, dobro skuha, ne prepeče, ne zagori, ne presoli i da uopće ne bude suvišnog začina. Kojoj vrijednoj kuharici nije drago kada joj zahvalimo što je hranu na stolu s mjerom posolila? A kako se zacrveni, reknemo li joj da je presolila.

Zar i mi, u svakodnevnom   razgovaru, ne izreknemo pohvalu kada za nekoga kažemo: Taj ima soli u glavi! Ili obratno, kada procijenimo da je nekomu predavaču neka rečenica za takvo slušateljstvo ispala preslana ili prejaka, ili neka šala da mu je bila neslana? Kako je često teško govoriti i raditi cum grano salis  – sa zrnom soli!

Isus je svoje učenike počastio uzvišenom zadaćom i upozorenjem:“Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze” (Mt 5,13).

Ovdje se sol uzima u prenesenom smislu da se pokaže kako nema pravoga ljudskog života bez božanskoga Duha i ukusa. Zašto je Isus uzeo sol kao stilsku figuru ljudskoga duha?  Vjerojatno zato što je sol u našem životu povezana s trima velikim korisnim uporabama: sol stvari čini ukusnima, pročišćava ih i štiti od raspadanja. Tako možemo slikovit izraz soli primijeniti i na razinu duha. Ako ljudska glava i srce ima soli u sebi, soli mudrosti Duha, onda će nas ona i duhovno činiti pravima, čistima,  i zaštićenima. Što je sol u hrani – to je sol u glavi!

Sol daje ukus. Sol je životna sočnost u stvarima. Uzmeš li kruha ili mesa, a da nema ni zrna soli, odmah pokažeš kiselo lice u znak neukusnosti. Sol daje ukus pojedinim namirnicama. Ona je kao duša u onoj mrtvoj janjetini, juhi, sarmi. Nije to rekao samo mudri  Plutarh, nego svatko od nas to zna.

Isus kaže učenicima: Vi ste sol zemlje. Kao da je ovaj zemaljski svijet poprilično neslan, kao da je masa nezasoljena tijesta. A Isusovo kraljevstvo daje okus cijeloj stvarnosti. Ako je itko pridonio Božjemu štovanju i ljudskoj kulturi evanđeoskom soli, to su pojedini članovi Crkve kroz stoljeća pa sve do danas. Svjetska kultura tom soli poprima svoju ljepotu, ljudski rječnik poprima svoju tečnost i opća umjetnost svoju ugodnost. A ako kršćani nisu ta duša, sol ili začin zemlje, onda su oni suprotno tomu, ishlapili, obljutavili, dopustili da drugi gaze po njima.

Sol također čisti. Značajka soli jest i da pročišćuje mnoge stvari. Sol je po sebi čista, jer dolazi od onoga što je na svijetu najčistije, sunce i more. Zašto idemo na more nego li radi morskoga sunca i morske soli. Sol očisti prištiće na tijelu, odnese prljavštinu, raščisti metabolizme. Sol je i antiseptik, sprječava razvijanje bakterija. Sol je kao neki deterdžent. Istina, mi se ne možemo povući iz svijeta, ali se moramo čuvati “neokaljanima od ovoga svijeta” (Jak 1,27). Znamo to iz vlastitog iskustva da ima ljudi pokraj kojih ne možeš   biti nepošten.

Isus kaže učenicima: Idite po svoj zemlji koja je istrošena, iskvarena, nečista, u koju morate unijeti čiste i zdrave soli. Isus kao da nema učinkovitijega lijeka za kuglu zemaljsku osim soli koja je evanđelje čistoće, čistoća misli i djela njegovih učenika. Budite čisti od osvete, od gorčine, od sebičnosti, od grješna užitka. To znači imati soli u sebi!     

Isusov  nasljedovatelj treba biti uzor čistoće i za sebe i za druge. Nije li Gospodin uvrstio u osam kategorija blaženih i one koji su “čisti srcem” (Mt 5,8), koji su čisti svim bićem svojim. Svaki je kršćanin pozvan da bude čist u mislima, nevin u srcu, ispravan u osjećajima, neporočan u djelima, da bude primjer duhovne i tjelesne čistoće.

– Nijedan pravi vjernik ne će dopustiti u svome društvu preslane šale i priče. I stid, koji je urođen kao delikatan osjećaj, kazuje nam mjeru slanosti. A ako sol obljutavi, prosipa se van i ljudi hodaju po njoj.

Sol štiti od raspadanja. Sol ozdravlja. Ima ljekovitu svrhu. Pavao je pisao Kološanima: “Riječ neka vam je uvijek ljubazna, solju začinjena: znajte svakomu odgovoriti kako treba” (4,6). Odgovor zasoljen, a ne ni neslan ni preslan! Stoljećima su crkve bile utočišta grješnika: ljudi bi tu nalazili sklonište, zaštitu, ispovijedali se, skidali sa svojih savjesti nesnošljive terete, slušali mudru riješ i prosvjetljenje.

Vi ste svjetlost svijeta

Na jednom otoku, danas poluotoku, zvanom Faros u luci Aleksandriji u Egiptu, sagrađen je velebni svjetionik u vrijeme kralja Ptolomeja II. (283.-246. prije Krista). Grčki arhitekt Sostrat podigao ga je s kamene podloge u tri dijela. U sredini osmostraničan, a vrh u obliku kruga. Na vrhu „vječna“ vatra iz neke vrste smole. Visok 122 metra. Jedno od sedam svjetskih čuda. Služio je kao svjetionik za brodove. Vidio se s daljine od 50 kilometara. Stajao je nauzgor oko 1500 godina. Potres koji se dogodio oko 1300. godine srušio ga do temelja. Od toga svjetionika na Farosu dolazi i naš današnji „far“, „farovi“. Mrak je kažu fenomen, a svjetlo je još veći fenomen.

 Isus reče svojim učenicima, a i svim svojim sljedbenicima: „Vi ste svjetlost svijeta! Ne može se sakriti grad što leži na gori” (Mt 5,14).

Pitamo se: Je li Isus mogao izreći većega komplimenta svojim učenicima i je li mogao dati im uzvišeniju zadaću od te: da budu svjetlila svijeta? Oni su kao „grad na gori“, koji se ne može sakriti. Ako je Gospodin svjetlo, a jest, i ako je rekao učenicima svojim da jesu i da budu svjetlo, a jest, onda on od učenika očekuje da budu poput njega, Isusa, da budu poput Sunca. Mi svakako nismo izvor svjetla, nego smo odraz svjetla. Nismo Sunce, nego Mjesec, koji nema vlastita sjaja, al s njega odsijeva Sunčeva svjetlost. Tvojom svjetlošću mi svjetlost vidimo kaže psalmist (Ps 36,10).

Tko su to bili svjetionici – farovi u povijesti Crkve? To je bilo dvanaest Apostola, to je bilo mnoštvo apostolskih otaca, mučenika-svjedoka, ispovjedalaca, 37 naučitelja Crkve, brojni utemeljitelji crkvenih redova, kao što su: sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Vinko Paulski, sv. Ignacije Lojolski, sv. Marija Krucifiksa, blažena Marija od Propetoga, Blaženi mučenik Alojzije Stepinac, blažene Drinske mučenice i mnogi drugi sveci i blaženici Božji. Oni su bili Isusova svjetlost svijeta, jer su se držali načela božanske Objave i autentičnog učiteljstva Crkve Kristove.

Stupovi svjetla u lukama upozoravaju brodove pri uplovljavanju. Uz magistralu vidimo one osvijetljene oznake koje nas upozoravaju na pogibelji pri vožnji. Semafori na cesti označuju kada se može, a kada ne smije prolaziti. Tako je i kršćanin pozvan da bude takvo svjetlo, da bude semafor: na  cesti, na ulici, u luci, u župi, u gradu, da svijet može biti siguran. Pogotovo to vrijedi za svećenike, redovnike i redovnice, koji žele biti “sinovi svjetla”. Oni to pokazuju ne samo djelom nego i odijelom! Stoga, braćo i sestre, neka nam svima svijetli pred očima i u glavi svjetlost Duha Svetoga. Zato Isus upozorava da se „Ne užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući (Mt 5,14-15).

Isus označuje svoje sljedbenike da su svjetlost ovomu svijetu, da su Grad na gori! Svjetlost je tu da se vidi gdje smo, da se ljudi mogu snalaziti  pred svjetlosnim znakovima na cesti, a brodovi u lukama i zrakoplovi na pistama. Da se vidi koračati a ne posrtati. Vidimo evo kako nas Bog tajanstveno i neshvatljivo poziva na  uzvišenu i svijetlu službu svoju! „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima!“ (Mt 5,15).

Nije ova svjetlost radi sebe same. Ona je zato da se u njezinu vidokrugu vide osobe i djela. A da se uopće nešto vidi, nije dostatna samo vanjska svjetlost. Treba postojati oko u glavi i centar očinjega vida u mozgu. Ako to sve troje koordinirano ne funkcionira, uzalud je samo vanjska svjetlost. Isus nas poziva da u toj vanjskoj svjetlosti ljudi ovoga svijeta vide naša dobra djela kako bi se iskazala slava Bogu od kojega dolaze i naše ljudske osobe i naši ljudski čini. Konačan cilj svega jest slava Božja, i zahvala Isusu Kristu, Sinu Božjemu, koji je pravo Svjetlo od pravoga Svjetla i u čijoj svjetlosti i mi sve ostalo vidimo. Amen.

Prema: msgr. Dr. Ratko Perić – 5. veljače 2023.