Uvod i pokajnički čin:

Braćo i sestre, poznato nam je već iz našeg ljudskog iskustva da su mladi uvijek skloni govoriti kako su stariji zaostali i kako ne razumiju moderno vrijeme, a stariji opet redovito prigovaraju mladima , kako ih mladi ne poštuju i kako će upropastiti sve ono što su oni, stariji, godinama stvarali. I danas je u društvu, a i u Crkvi prisutna takozvana kriza autoriteta, jer se čini da se dovoljno ne uvažavaju oni koji na neki način imaju vodeće uloge u Crkvi i društvu. Danas nam apostol Pavao govori o tome vječno prisutnom pitanju. Htjeli bismo, evo, tu riječ čuti, razumjeti i prihvatiti, a ova sveta otajstva danas dostojno proslaviti. Zato ćemo se pokajati za sve svoje grijehe: Ispovijedam se…!

  • Gospodine, ti si u davnini pozivao proroke da tvoju riječ navješćuju. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si poslao apostole kao navjestitelje Radosne vijesti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas šalješ da budemo znak tvoga spasenja i tvoje ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Homilija

Braćo i sestre, vjerujem da nam je svima poznat onaj duhoviti opis odrastanja. Kažu, naime, da dijete do puberteta vjeruje da njegov tata sve zna. Nakon svoje petnaeste godine spremno će tvrditi kako mu tata nema pojma. Nakon četrdesete često će govoriti: Dobro je rekao moj tata… Nije, dakle, lako biti roditelj koji je svjestan da je i sam – u svoje vrijeme – činio iste gluposti od kojih bi sada htio odvratiti svoje dijete. U svakom slučaju mi ljudi smo skloni stavljati u pitanje naše autoritete. Pokušajmo sada zamisliti prvu kršćansku zajednicu. Tko su u početku bili navjestitelji evanđelja? Većim dijelom bili su ribari. Jer je većina apostola bila toga zanimanja. Nisu bili baš obrazovani, a ni taktični, i nisu baš u svemu bili besprijekorni, kako to i evanđelja svjedoče. A tek Pavao! Oni koji nisu bili baš dobronamjerni prema njemu imali su puno razloga da prigovaraju i govore: Što on ima nama  govoriti? Kao da ne znamo što je činio! Pogledajte što i dan-danas radi… I doista, tko bi to, prema takvim kritičarima, uopće mogao naviještati evanđelje, tko bi mogao poučavati i opominjati? Konačno, nisu li i za Isusa govorili: Zar iz Nazareta da može biti što dobro? (Iv 1,46) Čini se da nam dio odgovora na ova teška pitanja danas nudi upravo sveti Pavao na samom početku svoje Prve poslanice Korinćanima, iz koje smo samo jedan dio danas čuli (1Kor 1, 1-3).

Pavao, po Božjoj milosti pozvan

Iako danas rijetko tko piše u klasičnom smislu pisma, jer se svo dopisivanje brže čini putem interneta, ono što mi danas pišemo na omotnici naših pisama: ime pošiljatelja i primatelja, u ono se vrijeme pisalo na početku pisma. Tako danas sv. Pavao veli: Pavao, po Božjoj volji pozvan za apostola Krista Isusa, i brat Sosten. To je ono temeljno. Pavao odmah tvrdi da je on apostol isključivo po Božjoj volji i po Božjem izabranju. S jedne strane, netko bi mogao reći da Pavao i treba biti apostol jer je visoko obrazovan i u grčkim i u židovskim školama, jer je vješt govornik, jer je odlučan i hrabar, jer je srcem i dušom uz Isusa Krista. Drugi bi, nasuprot tome, mogli reći da je Pavao, zapravo, zločinac, jer je progonio Crkvu, jer je bio nasilnik i hulitelj, jer je sudjelovao u smaknuću svetoga Stjepana, đakona. Pa onda, je li Pavao dostojan ili nije dostojan da bude apostol? Ovdje, međutim, nema govora o nečijoj dostojnosti ili nedostojnosti. Takvog Pavla, kakav već jest, Bog je pozvao za apostola – odabrao ga je. Pavao je, očito, svjestan svojih slabosti i svoje ružne prošlosti. Zato, jednostavno, veli: Ja sam apostol, samo zato što me Bog pozvao. To je utemeljenje njegova apostolstva, to je najvažniji razlog zašto ga vjernici kao takvoga trebaju prihvaćati i poštovati.

Tako je, braćo i sestre, i danas kada je u pitanju bilo koja služba. Jesi li pozvan si da budeš roditelj? I to je Božji poziv. Ako si pozvan da vršiš neku službu u društvu ili u Crkvi, i to je Božji poziv. Nitko ne treba biti zbog toga umišljen. Tu je jednostavna pouka za sve nas. Prvo. Ako je netko – po općem shvaćanju – na nekom važnom mjestu u društvu ili u Crkvi, ako je netko, konačno, roditelj, učitelj ili državni službenik, nipošto ne smije umišljati da više vrijedi od ostalih. Ne. Njemu je, jednostavno, povjerena takva uloga. I tražit će se od njega račun za sve što je učinio i za sve dobro koje je možda propustio učiniti. Veli Isus: Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati (Lk 12,48). A tu je i ono drugo. Kao što su vjernici u Korintu prihvaćali Pavla kao apostola, unatoč svim glasinama koje su ga pratile, tako smo i mi danas pozvani prihvaćati i poštovati one koji su u društvu ili Crkvi zakonito postavljeni na određena mjesta. Jer, kad bismo poštovali i prihvaćali samo one koji to uvijek i u svemu zaslužuju, tko bi onda u društvu ili u Crkvi uopće mogao preuzeti i vršiti ijednu ulogu ili mjesto? Tko je to recimo besprijekoran roditelj? Koji je to učitelj bez mane? Koji je to svećenik u potpunosti vrijedan svoga duhovnog poziva? Istina je, možda, bolna: mi odbijamo autoritete, odnosno nadležnosti onih koji su nam pretpostavljeni jednostavno zato, jer ne želimo vršiti svoje dužnosti. Pa onda, recimo, dijete ne želi pisati lektiru, zato što ni tata nije imao odličan uspjeh iz hrvatskog jezika…Ili onaj šaljivi primjer kad je otac korio i savjetovao svoga sina koji je sa starijim kolegama počeo već u petom razredu pušiti cigarete, kako to nije u redu, da je on još premlad za to i da mu škodi zdravlju, a sin je odgovorio ocu: „Mama kaže da si i ti u petom razredu pušio..?!“ A otac da se opravda, neoprezno će: „Ali, sine, ja sam tada imao već 16 godina!“ Iako je ovo samo šala, ali kamo bi nas ovakva pedagogija  dovela?

Posvećeni, pozvanici, sveti

Već u samom naslovu svoje poslanice Pavao piše: Crkvi Božjoj u Korintu – posvećenima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima, sa svima što na bilo kojemu mjestu prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina našega, njihova i našega. Evo, ako je bilo lijepo i uzvišeno čuti da je Pavao po Božjem pozivu apostol Isusa Krista, još je ljepše čuti ovo o vjernicima. Oni su također od Boga posvećeni,  pozvani su, oni su sveti. Kršćanska je zajednica u Korintu bila veoma šarolika, kao što je to bio i sam grad Korint. Bio je to, naime, lučki grad koji je privlačio različite ljude, različite i po porijeklu i po društvenom staležu. Bilo je tu i Grka i Rimljana i drugih narodnosti. Bilo je robova i slobodnjaka, bogatih i siromašnih, muževa i žena, obrazovanih i neobrazovanih. I svaki je od njih bio posvećen, pozvan, svet. Očito, ne zbog nekih svojih već spomenutih ljudskih osobina i društvenih okolnosti iz kojih su dolazili. Oni su kršćani, jer ih je Bog pozvao i posvetio u Isusu Kristu. I sad dolazimo na isto: kao što se Pavao ne može hvastati svojim apostolstvom, tako se nitko od kršćana ne može i ne smije ničim hvastati: niti svojom društvenom ulogom, niti porijeklom, niti svojim – recimo tako – uzornim vjerničkim životom. U njima i po njima je djelatna Božja milost po Isusu Kristu po Duhu Svetom. Pa što onda smiju govoriti i što činiti? Jednostavno: trebaju zahvaljivati i radovati se. To i mi činimo: velike nam je darove Bog udijelio, a ponajviše to da nam je Krist Gospodin, da smo dionici njegove milosti, njegove božanske naravi, da smo ukućani Božji, da smo dionici vječnog nebeskog kraljevstva. To su nezamislivo veliki i uzvišeni darovi. Darovi, a ne nekakva naša silna zasluga. Zato je od nas daleko, ili bi trebala biti daleko, svaka oholost, svaka uznositost i nadutost. To je silno važno i u našem obiteljskom životu, ali i u našim međuodnosima u Crkvi i u društvu.

Milost vam i mir

I na koncu, Pavao svoje predstavljanje završava pozdravom. On veli: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! Pavao im dakle želi dvoje. Prvo, da milost, mudrost i snaga Kristova u punini bude u njima. Da u njima bude Kristov način gledanja, Kristova snaga i Kristovo srce, nasuprot ljudske sitničavosti, nasuprot zlobe i zavisti. Drugo, tko to bude imao, imat će mir. Kakav je to mir Kristov?  Je li to mir zbog toga što je u svijetu sve u redu? Ili zato što je u mojoj Crkvi baš sve kako bi trebalo biti? Ili da je mir zato što su svi ljudi oko mene i društvo u cjelini dobrohotni, nesebični, marljivi i ljubazni? Nažalost, toga u svijetu nema. Mir Kristov je u nama, kada iz Božje ruke prihvaćamo život kakav već jest dok se, u isto vrijeme, trudimo da svaki od nas, koliko je god više moguće, doprinese da Kraljevstvo Bože uzraste već ovdje na zemlji. I, konačno, duboki je mir u nama, jer znamo: Krist je spasitelj svijeta, one je početak, Prvorođenac od mrtvih, on je Kralj neba i zemlje, njegova su vremena i vjekovi. U njegovim je rukama i naša sadašnjost i naša budućnost i naša vječnost. I zato se radujemo i zahvaljujemo Gospodinu, baš kako reče Pavao na svršetku poslanice Galaćanima: A na sve koji se ovoga pravila budu držali, i na sveg Izraela Božjega – mir i milosrđe (Gal 6,16)! 

Prema: dr. Zvonko Pažin – 15. siječnja 2023.