Braćo i sestre!
Do prije nekih tri stotine godina bilo je tako zvanih polihistora, odnosno ljudi koji su posjedovali sve znanje svoga vremena. Danas je na tom polju posve drugačije. Znanje se toliko umnožilo, da je jednostavno nemoguće da netko posjeduje sve znanje iz prirodnih i društvenih znanosti. Čak se i u samo određenom području vrhunski stručnjaci usko specijaliziraju. Zato, ako netko želi steći neka znanja, mora se dati poučavati, mora poznavati povijest razvoja znanja o nekom području. Koliko god mi to ne željeli priznati, mi smo u velikoj mjeri neispisana bilježnica u koji su drugi upisivali, pa i dalje upisuju. Danas se naš pogled na život i stvarnost temelji na našoj kulturi i predaji. Naše razmišljanje uvelike je obilježeno našim roditeljima, učiteljima i društvu u kojem smo rasli. Razuman čovjek, dakle, daje se poučiti, kao što je mudro, na primjer, dati se podučiti od iskusnog vodiča kako se treba ponašati prigodom penjanja na određenu planinu, recimo na planinu Biokovo. I otkako je počela turistička sezona, skoro svakodnevno imamo priliku putem medija slušati upozorenja da turisti pojedinačno ne idu na planinu bez uputa i priprave.
A što je onda s nekim moralnim, vjerskim načelima? Trebam li se i na tome području dati poučiti i držati se uputa ili mislim da sve trebam iznaći sam …? Zato, braćo i sestre, dok danas, prema crkvenom kalendaru slavimo Duhove, evo što u tome smislu Isus govori svojim učenicima: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ Ove riječi možda i ne zvuče baš prikladno u ovome vremenu kada se – deklarativno – govori čovjeku da treba slijediti svoj san, da treba ići za svojim srcem, da treba ići tamo „gdje je sve po mome“, kako pjeva jedna pjesma. A zapravo, nemoguće je da ja u potpunosti slijedim svoj san, jer je on koji puta u suprotnosti sa snom nekoga drugoga. Ako bih išao tamo gdje je sve po mome, morao bih otići na pusti otok, jer ako su samo dvije osobe zajedno, onda barem jednoj ne može biti kako ona to hoće nego mora računati i na onu drugu osobu koja u nekim stvarima želi „sve po svome“.
Mi kršćani vjerujemo da u srcu svakoga čovjeka govori Božji Duh. Govori nam što je dobro, a što nije. A taj Duh je na poseban način prisutan u Crkvi i mudro je slijediti njegove poticaje. Naime, uz najbolju volju, koji puta ne znam što bih i kako bih. A Božji Duh progovara u već poznatim načelima i zapovijedima. Govori nam da valja praštati, da ne smijemo nikome zlo ni željeti ni činiti, da treba poštivati roditelje, da cijenimo i štitimo ljudski život od začeća do prirodne smrti, da valja čuvati svetost vlastitog i tuđeg braka, i tako dalje. To je zacrtani i dobro obilježen i siguran put kojim nas želi voditi Duh Sveti. Mudro je, dakle, ići za njim, baš kao i za onim vodičem na planinu ili bilo kamo drugo. Dao Bog da u nama uvijek djeluje Duh Božji, pa će to onda biti spasonosno i za nas i za sav svijet u kojem živimo. Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin, profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu