PRVA SV. PRIČEST U G. DUBICI 2022.

Pozdrav svećenika predvoditelja:

Dragi naši prvopričesnici: Laro, Gabrijele i Josipa! Danas se cijela naša župna zajednica raduje s vama troma u ovom vašem i našem svečanom danu! Isus vas danas zove da pristupite k njegovom prijateljskom stolu – oltaru i da se s njime sastanete primajući prvu sv. Pričest, te da budete jaki na putevima dobra!

Ako bi me netko sada upitao, što bih vam danas na vaš svečani dan najradije zaželio, sigurno biste pomislili da ću vam poželjeti uspjeh, ili možda uspjeh u školi i životu, ili možda sreću i blagoslov Božji, sve biste bili u pravu, ali danas mi je jedna želja glavna, a ta je: Ostanite vjerni onom što danas započinjete, ostanite vjerni prijateljstvu s Isusom – i kroz djetinjstvo i mladost i kroz cijeli svoj život … A u tome neka vam i dalje pomažu vaši roditelji i kumovi i svi vaši najbliži, a s vjernošću Isusu doći će onda i uspjeh i napredak i blagoslov Božji!

S tim željama i mislima sve vas srdačno pozdravljam – dragi prvopričesnici i roditelji i kumovi, i sve vas, braćo i sestre okupljene ove nedjelje na euharistijskom i prvopričesničkom slavlju i želim da ovaj dan dugo pamtite i ne zaboravite!

A sada će svoje riječi pozdrava Isusu i svima nama uputiti prvopričesnik Gabrijel Jazvić – preko recitacije: Vjera nas već od svanuća zove!

• Nakon recitacije nastavljamo sa sv. misom moleći svi općinsku ispovijed: Ispovijedam se …

HOMILIJA – PRIGODNA PROPOVIJED:

DOĐI, GOSPODINE ISUSE

Braćo i sestre, mi danas slavimo 7. uskrsnu nedjelju – zadnju nedjelju u uskrsnom vremenu, jer već u slijedeću nedjelju je 50. dan poslije Uskrsa ili svetkovina Duhova – silaska Duha Svetoga na apostole.

I danas nastavljamo slušati evanđeoski odlomak iz takozvane Isusove svećeničke molitve. Zato nam Crkva neprestano stavlja pred oči ono što Isus naglašava neposredno prije svoje muke i smrti. Stavlja nam pred oči ljubav po kojoj će se Kristovi učenici prepoznavati i koja će ih označiti.

Ta ljubav o kojoj Isus govori proizlazi iz ljubavi kojom se ljube Bog Otac i Bog Sin. Na Posljednjoj večeri Isus moli za svoje učenike, ali i za sve one koji će na njihovu riječ vjerovati u Krista (znači, moli i za nas danas!? – A tko bi rekao da i Krist moli i da je molio za nas?!) da ih i da nas prožme Duh ljubavi i jedinstva koji postoji između Oca i Sina.

Tog Duha Božje ljubavi darovao nam je uskrsli Isus. Zato trebamo biti svjesni da smo hram Duha Svetoga i da nam je po njemu darovano mnoštvo milosnih darova. I zbog toga u zadnjoj istini naše vjere tvrdimo da nam je milost Božja potrebna za spasenje. Darovano nam je i mnoštvo darova koje možemo i trebamo koristiti za spas svoje duše, ali i za spasenje svih ljudi.

Duh Božji čini da ispravno razumijemo Isusovu poruku o Bogu Ocu koji je Ljubav, da shvatimo ljubav Oca i Sina te da sami postanemo dionici te dinamične ljubavi. Duh Sveti čini da postanemo svjedoci i nasljedovatelji Isusa Nazarećanina za kojega vjerujemo da je Krist. I to onako kako je za njega svjedočila i na isti način kako ga je nasljedovala prva Crkva.

Mi međutim danas slavimo u našoj župi i prvu sv. Pričest. Zbog toga još jednom pozdravljam s velikom ljubavlju vas prvopričesnike, vaše roditelje i kumove i sve vas braćo i sestre! Stigao je, evo, i ovaj veliki dan za našu župu kojeg smo svi, na čelu sa prvopričesnicima, čekali i za nj se pripremali. Danas u sv. Pričesti želimo sresti Isusa, da se njime ojačamo u svom životu i da on bude i ostane u našem životu.

Jučer smo ispovjedili naše grijehe i stavili ih pred dobroga Boga, pomirili se s Bogom, kao što je onaj mlađi brat iz evanđelja koji se bio odmetnuo od svog oca, kajući se vraća se svome ocu i moli da ga primi makar kao svoga slugu, ako već nije više dostojan zvati se sinom njegovim. A njegov otac ga je čekao odavno i spazio ga izdaleka dok se vraćao, a onda ga jednostavno očinski zagrlio i radosno proslavio što mu se sin vratio.

Evo, draga djeco, kada sam se pripremao za današnji dan, pala mi je na pamet i sjetio sam se svoje prve Pričesti. Bilo je to prije punih 62 godine. Imao sam dakle samo 7 godina kad sam primio prvu Pričest, a iste godine sam se i krizmao! Tako je tada bilo; biskup je dolazio u župe svakih desetak godina. Ali kako se god sjećam svoje prve Pričesti, tako još više pamtim i sjećam se prve Ispovijedi. Naime, naš tadašnji župnik, koji je bio puno mlađi nego ja sada, meni je izgledao kao stari svećenik, ali je toliko lijepo govorio o sv. Ispovijedi – sakramentu pomirenja. Tumačio je kako je to kad ispovjedimo svoje grijehe, kad ih se oslobodimo, kad nam ih Bog oprosti. „Tada nas dragi Bog podigne sebi“, govorio nam je, „pa se osjećamo kao da hodamo jedan metar iznad zemlje!“ I taj moment i takav osjećaj je upravo ostao tada u meni, i upravo tako sam se osjećao nakon ispovjedi – bio sam lagan kao da sam lebdio. I taj osjećaj me evo prati cijeloga života! Zato želim da taj dar dobijete i vi u sv. Pričesti i da On ostane trajno u vama!

A ako se dogodi i da sagriješite – ne znam kako teško – nikada nemojte osjetiti se bespomoćni i da dignete ruke od svega pa kažete da ne možete biti bolji! Bog nas uvijek čeka da se obratimo, da uvidimo svoj grijeh i krivicu, da se pokajemo i popravimo jer Bog je uvijek spreman oprostiti nam. Ali ja moram željeti postati bolji. Baš kako kažemo i molimo u molitvi Kajanja na koncu ispovijedi: KAJEM SE OD SVEGA SRCA SVOGA ŠTO UVRIJEDIH TEBE BOGA, NAJVEĆE I NAJMILIJE DOBRO, MRZIM NA SVE SVOJE GRIJEHE I ČVRSTO ODLUČUJEM DA ĆU SE POPRAVITI I DA NEĆU VIŠE GRIJEŠITI! Dakle, skrušenost i jako obećanje idu zajedno. Ako nekoga volim, ne želim mu zlo. Ako mene netko voli, toga ću i ja voljeti i neću ga povrijediti. Ako volim Boga i ako sam iskusio da i on voli mene (a jesam bezbroj puta!), onda ću se truditi da ga ne uvrijedim. A ako ga ipak i uvrijedim, onda znam da imam šansu i da mogu ispočetka krenuti – također pokajnički i obraćenički! Ne smijem se predati, vijek moram željeti da postanem bolji i bolja. Naravno, Bog nas nikada ne ostavlja same. On nam daruje samoga sebe da bismo imali život. On nas želi ojačati svojim svetim Tijelom i Krvlju. A to čini upravo u sv. Pričesti. Zbog toga trebamo dolaziti na sv. misu, a ne samo što to od nas traži deset Božjih zapovijedi ili nas roditelji na to nagovaraju i gone. Dolazak na sv. misu i sudjelovanje u sv. misi treba biti naša potreba, kao što je tjelesna potreba da hranom nahranimo svoje tijelo da bismo mogli živjeti, tako je potrebna i duhovna hrana da nahranimo svoju dušu! Dolazeći na sv. misu i na vjeronauk mi možemo Boga bolje upoznati: tko je On, kakav je On, što mi govori i što želi reći. I što je najvažnije, u sv. misi Isus je tu – s nama! Tu je pod prilikama kruha i vina. On nas jača i daje nam snage da idemo dalje, da budemo uvijek bolji, da mu možemo reći sve što nas boli, da mu možemo zahvaliti za sve što imamo i od njega moliti sve što nam je potrebno! Zato sada još jednom ponovimo u svome srcu sve one molitve koje ste vi prvopričesnici izmolili u sveopćoj molitvi vjernika, ali mu uputimo i sve svoje molitve hvale i zahvale koje nosimo u svome srcu. Amen