Homilija

Braćo i sestre, Crkva danas slavi nedjelju Božje riječi. Današnja liturgija nam želi prenijeti razmišljanje nad tematikom Božje riječi, počevši od uvodnog dijela evanđelja sv. Luke, pa preko prvog Isusovog javnog nastupa u sinagogi u Nazaretu (Lk,4,14-21). Nakon izvještaja o djetinjstvu Isusovom i o djetinjstvu Ivana Krstitelja, te o krštenju Isusovom, sv. Luka započinje evanđelje zgodom o Isusovom pohodu sinagogi u Nazaretu, čime počinje njegovo javno djelovanje. A početak Isusovog javnog djelovanja obilježen je djelovanjem Duha Svetoga. Isus je vođen snagom Duha, tako da u sinagogi tim istim Duhom tumači Pismo. Poseban je naglasak stavljen na onaj redak iz Knjige proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je…“ Čitanjem ovih riječi označava se dolazak spasenja. Za sv. Luku su prilikom ovog Isusovog nastupa važni siromasi, slijepi, sužnji, potlačeni. On u svom Evanđelju pokazuje Isusa kao prijatelja siromaha i bolesnika. U Isusovim riječima ostvaruje se Izaijino proroštvo u današnjici. Isusove riječi i danas odzvanjaju kao snaga Duha Svetoga za naše spasenje. Zato je Evanđelje uvijek aktualno! To „danas“ također označava neprestano danas u živoj povijesti žive Crkve. Svakoga dana Crkva treba ostvarivati tu istu riječ spasenja. Isusovo vrijeme je i vrijeme Crkve, jer gdje god se tumači i naviješta Riječ, ona služi spasenju. Ispunjenje Pisma označava prekid s prošlošću i početak novog razdoblja, onog „danas“ u povijesti spasenja. Kada se u liturgiji čita Božja riječ, kao danas u svetoj misi, ona odzvanja baš kao u sinagogi u Nazaretu, jer je tu sam Gospodin koji izriče svoje evanđelje, kako bismo mogli reći:“ Danas se ispunilo ovo pismo što još odzvanja u vašim ušima“ ( usp. Lk 4,21).

Isusova je pojava, braćo i sestre,  za njegove suvremenike bila veličanstvena. „Visjeli su“ o njegovoj riječi, ostajali su zapanjeni čudesima koja je činio. Govorili su: „Prorok velik usta među nama.“ Silno ga je mnoštvo slijedio i donosili mu svoje bolesnike da ih izliječi. I onda, jednoga dana Isus je došao u Nazaret, grad u kojem je odrastao i počeo naučavati. Mislite da su bili ponosni na svoga sugrađanina? Da su se njime hvalili pred drugima? Ne. Naprotiv, govorili su: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda?“ (I kod Židova u to vrijeme, kao i do dana današnjeg u nekim narodima, najbliže rođake se zvalo braćom i sestrama!).

Eto, to jednostavno nisu mogli prihvatiti da je Isus nešto posebno. Ta poznavali su ga od djetinjstva, znaju mu i roditelje i rođake. On je za njih jednostavno bio „drvodjeljin sin“ i nije mogao biti ništa više…

Takav način razmišljanja, evo,  prati i nas danas. Događa nam se da nam je nevažno što netko zastupa, kakvim se argumentima služi, što u životu konkretno čini. Ne. Bitno je tko je nešto rekao, tko stoji iza nekog projekta. Je li iz vlasti ili iz oporbe? Pa ako je taj čovjek iz suprotnoga tabora, „da sunce iz njega sja“, on ne može biti dobar… I nije tome samo tako u politici ili kada je u pitanju ova COVID19 pandemija i svi propisi zaštite vezani uz nju. Tako se znamo ponašati i u svojoj obitelji i u svom najbližem okruženju. Gledamo često crno-bijelo, dijelimo se na „naše“ i „vaše“. A istina je jednostavna. Potrebno je mirno, strpljivo i s ljubavlju (upravo tako: s ljubavlju!) saslušati, sagledati, prosuditi i potruditi se pronaći ono što je dobro u nečijem djelovanju. U tome će slučaju onda i roditelj bolje razumjeti svoje dijete, i dijete će bolje razumjeti svoje roditelje; muž će bolje razumjeti ženu i žena muža, vjernik će bolje razumjeti svoga  župnika, odnosno svećenike i svećenici svoje vjernike… U svakome od nas ima dobrote. Samo je treba otkriti, uočiti. Treba nam strpljivosti i ljubavi. A ljubav je, veli sv. Pavao, velikodušna, dobrostiva, ona se ne raduje nepravdi, a raduje se istini. Bog nas je, dakle, stvorio da budemo na blagoslov i radost jedni drugima. Mi to možemo biti, samo ako želimo! Zato budimo jedni drugima na blagoslov i radost, jer to možemo biti, samo ako hoćemo! Amen.

Prema: dr. sc. Zvonko Pažin

Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3