Pozdrav i uvodne misli: Braćo i sestre, mi se na naše redovne nedjeljne susrete često okupljamo i umorni i opterećeni, pa možda i nezainteresirani, ali smo svjesni da se okupljamo na izvoru naše nade i spasenja i boljega života. Ostavljamo sve svjetovne brige i dolazimo poslušati što nam to Gospodin danas ima za reći, čime nas oduševiti.
A kako bismo bili pozorni i što bolje razumjeli Kristovu poruku, izbacimo sada iz sebe sve ono što nas sputava u susretu s njime. Promislimo o proteklim danima i svemu što nam se događalo i razdvojimo ono što nije bilo dostojno kršćanskog života te se iskreno pokajmo! Ispovijedam se…!
Homilija
Sigurno se još i danas raznježimo kada se sjetimo kako su nam djed ili baka tepali: „Ti si bakina sreća, ti si sunce bakino… Ti si djedovo zlato…“ Od toga se živjelo. A od toga i danas na neki način živimo. Evo, upravo tako u Knjizi proroka Izaije Bog tepa svome narodu: „U Gospodnjoj ćeš ruci biti kruna divna i kraljevski vijenac na dlanu Boga svog… Jer ti si milje Gospodnje…“ Oni kojima vjera nije baš bliska, neće lako moći uklopiti ove riječi u govor o Bogu. Njima izgleda da je vjera u Boga sustav zabrana i zapovijedi, gdje Bog pažljivo gleda na ljudsko ponašanje, pa grešnike nemilosrdno baca u pakao… S druge strane, i oni koji bi htjeli biti vjernici, ne mogu razumjeti ovaj govor o Božjoj nježnosti, kada vide strahote, nesreće i patnju tolikih nevinih ljudi. Kako onda prepoznati i prepoznavati Božju ljubav i Božju nježnost? Nije li to ipak pretjerivanje propovjednika i vjerskih zanesenjaka, koji kao da ne žele gledati stvarnost oko sebe.
Čovjek vjernik polazi od toga da jednostavno ne može razumjeti ono što se događa u svijetu. Tako sv. Pavao veli: „Tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?“ Stvarno, ni najveći vjernik ni najumniji teolog ne može razumjeti i dokučiti zašto je Isus Krist, Božji Sin trebao baš onako trpjeti. Tko može razumjeti to da je apostol Jakov (onaj stariji, koji se osobito časti u Santiagu u Španjolskoj) već prvih godina kršćanstva zbog Krista izgubio glavu, dok je njegov brat apostol Ivan, prema kršćanskoj predaji umro u dubokoj starosti doživjevši preko stotinu godina? Tko može razumjeti tolike nevolje i tolike nepravde, od onih malenih, svakodnevnih, pa do strahota koje su se u svijetu događale i koje se i danas događaju?
Mi kršćani mirno priznajemo da to ne razumijemo. Mi jednostavno vjerujemo da „Bog i po krivim crtama pravo piše“. Mi vjerujemo Isusovim riječima: „Nema veće ljubavi od ove, da tko život svoj položi za svoje prijatelje. Vi ste prijatelji moji…“ Živjeti u toj vjeri i nadi znači već sada imati svoj mir i onu duboku nutarnju radost. Upravo je tako živio i umro blaženi kardinal Alojzije Stepinac. Mirno. Upravo tako su i na ovim našim prostorima umirali mnogi naši djedovi i pradjedovi, naše bake i prabake – bez ogorčenja i bez mržnje. Potpuno uvjereni u to da Bog sve vidi i da Bog sve vodi, prema onome, kako veli sv. Pavao: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Progonstvo? Pogibao? Mač?“ To je, braćo i sestre, vjera u Isusa Krista koji je umro, ali je i uskrsnuo. Treba nam i danas tog pouzdanja i toga predanja. Bilo bi baš krasno kada bi nas vjera u Božju blizini i u Božju nježnost pratila cijelu ovu godinu! Dao Bog da tako i bude. Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3