Čitanja: Jr 1,4-5.17-19; Ps 71,1-4a.5-6b.15ab.17; 1Kor 12,31 – 13,13; Lk 4,21-30
Braćo i sestre, nakon što smo čuli ove današnje riječi evanđelja sv. Luke, zapažamo kako je Isus, nakon što se već pokazao kao učitelj koji čini čudesa, došao jednog dana u svoj grad Nazaret. Ušao je u njihovu sinagogu gdje propovijeda i predstavlja se kao Mesija. I onda im kaže, kako mu je jasno da oni sada očekuju od njega neko čudo, kao što su čuli da su se po njegovim rukama već događala čuda u Kafarnaumu ili u Betsaidi. Znao je Isus da su prema njemu nepovjerljivi, jer, eto, znaju ga od djetinjstva, pa misle da se on sada ne treba praviti važan. Upravo zbog toga im Isus kaže kako je gorka istina da prorok redovito nije prihvaćen u svome zavičaju i donosi im upravo takve primjere iz Starog zavjeta. Navodi primjer Ilije proroka i primjer proroka Elizeja. Ilija dolazi udovici strankinji u Sarfati Tirskoj i ona mu pruža pomoć, mada je bilo udovica i u njegovom narodu, a Elizej ozdravlja poganina Naamana, mada je bilo bezbroj gubavaca i u njegovom narodu. I onda, piše sv. Luka: „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave, da ga ubiju. No on prođe između njih i ode.“
Braćo i sestre, mi bismo mi danas rekli: „Tko će kome, neg’ svoj svome!“ Bili su to Isusovi sugrađani. S njima je odrastao, s njima je drugovao, s njima je sklapao prijateljstva. Jedni drugima su pomagali u svakodnevnim poslovima. I sad bi ga htjeli sunovratiti s litice, htjeli bi ga ubiti! Ubiti upravo njega, svoga sumještanina, i to samo zbog toga što je rekao nešto što im se ne sviđa. A što čini Isus? Veli sv. Luka: „On prođe između njih i ode.“ Nije se Isus počeo na njih žaliti, nije im počeo prijetiti sudom Božjim, nije bio ogorčen, niti je pokazivao neko samosažaljenje. Nego je jednostavno otišao između njih.
Evo upravo to! Kada netko prema meni pokaže skroz nerazumijevanje, kada počne izvrtati moje riječi, kada u mojim postupcima počne tražiti zle namjere, a ja mu želim dobro, i kada počne smišljati kako da mi naudi i da mi napakosti, da me ozloglasi, što dakle trebam činiti? Trebam li i dalje objašnjavati onome koji me ne želi slušati? Trebam li ga proklinjati? Trebam li vraćati mu istom mjerom, prijetiti mu i zazivati Božju osvetu? Ili se postaviti poput Isusa?
Evo, Isus nam danas svojim primjerom govori: Trebam jednostavno: proći. Otići! Bez mržnje, bez samosažaljenja. bez želje za osvetom. Otići svjestan da nikada ne mogu znati zadnje uzroke i povode takvom ponašanju, svjestan da Bog jedini vidi, da On jedini zna i prosuđuje. Svjestan, dakle, da ni ja nisam bez grijeha. Svjestan da sam pozvan na mir, na praštanje i ljubav. Veli sv. Pavao: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoji ga! Činiš li tako, zapravo mu ugljevlje ražareno zgrćeš na glavu.“ To sigurno zvuči teško! Zvuči možda nerealno? Ali nije to nerealno! Mi time ne samo da slijedimo današnju biblijsku i evanđeosku poruku i pouku, nego time prvenstveno sebi nosimo mir i spokoj. A to je sigurno neprocjenjivo vrijedno i važno! Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3