Pripovijest četvrte korizmene nedjelje upućena je svima nama. Brzo se može dogoditi da nam se više ne sviđa, jer ako bismo na nju gledali mjerilima ovoga svijeta tada bi ona izgledala drukčije. Na satu vjeronauka zamoljeni  su učenici  da na svoj način napišu o ovoj prispodobi, a ne kako ju je Isus ispričao. Jedan dječak je napisao: “Otac je vidio kako mu sin dolazi iz daleka. Odmah je zatvorio vrata i prozore svoje kuće. Kad je sin pokucao na vrata, otac je odgovorio: ´Tolike godine nisam ništa čuo o tebi i čekao sam na tebe. Ti si jednostavno uzeo svoju baštinu, otišao si i sve si spiskao. Pogledaj se kako izgledaš! Sada, kad više ništa nemaš vraćaš se k meni. Sada tek misliš na to da je tvoj otac još tu. Idi odavle! Ne želim te više vidjeti. Ne želim imati posla s tobom. Idi, inače ću pustiti psa na tebe.´ I pognute glave otišao je sin od svoga oca i nije znao kamo bi sada trebao ići.”

Da je u našoj pripovijesti tako postupio otac, da se on držao mjerila našega svijeta, to bi bilo samo pravedno. To bi bila pravedna posljedica onoga što je sin učinio. Svatko bi mogao kazati: tako mu je i pravo.

Kod Boga vrijede druga mjerila. To nam Isus želi reći ovom prispodobom. Njemu nije do toga da svatko dobije svoju pravednu nagradu ili pravednu kaznu za dobro ili zlo koje je učinio. Bog se raduje puno više nad svakim čovjekom koji se kaje zbog zla i poštena srca se opet vraća k njemu. On daje svakome novu šansu, jer je dobar i pun milosrđa.

Naš Bog je milosrdni Bog. O tome priča Isus stalno i to pokazuje u svojim činima. Isus ne ide samo pravednim i uglednim ljudima, nego upravo onima koji su odbačeni, onima s kojima više nitko ne želi imati posla, koji su se nasukali, koji su griješili. Jednom je rekao Isus: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima” (Mt 9,12). Drugom zgodom govori o velikoj radosti na nebu zbog jednog obraćenog grešnika (usp. Lk 15, 7).

Tradicionalno se ova pripovijest koju je Isus ispričao zove prispodoba o izgubljenom sinu. To nije sasvim ispravno. Prije svega sin nije izgubljen nego je od oca spašen, a drugo, otac je u središtu. To je prispodoba o milosrdnom ocu. On nam naviješta Boga koji tako reći slavi radosno slavlje kada netko uvidi da je na krivom putu i traži ono što je pravedno i dobro  i opet je u zajedništvu  s njime.  Ako se pita nas kršćane kako mi sebi predočujemo Boga, trebali bismo bezuvjetno uzeti tu prispodobu u slici koja nam označava njega: tako misli Bog o nama i o našim slabostima.

Jednom je jedan čovjek koji se želio ispovjediti zbog teškoga grijeha posumnjao u milosrđe Božje i rekao je ispovjedniku: “Ja sam vjedro puno mnogih rupa, tako da se milosrđe Božje ne može zadržati u njemu”. Ispovjednik mu je odgovorio: “Ako vi bacite vaše probušeno vjedro u more božanskog milosrđa, ono će uvijek ostati puno.”

Dobro je da se mi vidimo u sinu koji se vraća k ocu i od oca biva prihvaćen sa svim pravima kao njegovo dijete. Pokora i obraćenje uvijek iznova su potrebni i mogući za nas kršćane. Mi bismo trebali imati u vidu i drugoga sina. Evanđelje nam želi s dvojicom sinova nešto reći:

Ako si pogriješio, nasukao se, skrenuo s pravoga puta, možeš se obratiti, vratiti se natrag u milosrdne ruke nebeskoga Oca. On ti oprašta grijeh makar je velik.

Ako si ostao čestit, i nikakvog velikog grijeha nisi učinio i vjerno si vršio svoju dužnost, tada budi milosrdan prema onima koji takvu sreću nisu imali.

Svatko od nas može promisliti u kojem od ove dvojice sinova vidi sebe. Možda se skrivamo u obojici, iskusili smo oproštenje kao i izgubljeni sin, a osjetili smo i nepomirljivost starijega sina u nama.
Pripovijest o mlađemu u evanđelju ispričana je do kraja. On sebe smatra sretnim i zahvalnim Pripovijest o starijemu ostaje otvorena.  Prihvaća li on svoga brata nakon početnog odbijanja ili je i dalje na udaljenosti? Nama je naloženo da ovo evanđelje do kraja pišemo i nađemo “happy end” za brata koji ne može oprostiti. Možda je tu nešto i za nas same da učinimo.

U Očenašu molimo: “Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim”. Ako mi ne oprostimo bližnjima, ni Bog nama neće oprostiti.

Drugome oprostiti treba puno snage. Možda si već iskusio da ti je učinjena nepravda. Sigurno je da bi bilo jednostavnije iskaliti bijes na drugome  i kazniti ga iako se on želi ispričati. Ipak  znamo u biti kako bi bilo čudesno i puno bolje da jedni drugima oprostimo, da se pomirimo i ponovno započnemo dobro činiti. Otac u prispodobi preko svake mjere bio je radostan kad je mogao ponovno zagrliti svoga izgubljenog sina; zato mu je rado oprostio. Kod Boga je isto tako, tako  kaže Isus s ovom pripoviješću. Sa svime što nas opterećuje smijemo uvijek doći k Bogu. On nas želi zagrliti svojim milosrdnim rukama.

Fra Jozo Župić