Nedjeljna misao

(uz 19. nedjelju kroz godinu)

Dok dišem nadam se (dum spiro – spero), latinska je poslovica, ili obrnuto kazano, kad prestanem nadati se, prestajem i disati, imati dah-duh života. Ova kršćanska vrlina ili ljudsko svojstvo usko je vezano uz vjeru i o tome se govori u devetnaestoj nedjelji običnog vremena kroz crkvenu-liturgijsku godinu. Pokušajmo izmjeriti koliko vremena provedemo u čekanju ili iščekivanju nečega, a to je zapravo fizička aktivnost one duhovne koju u starom hrvatskom jeziku nazivamo ufanje, riječ koja podrazumjeva hvatanje još neposjedovanog. Nadanje nas ispunja smislom dok očekujemo da se ispuni ono buduće obećano dobro.

Isus o tome govori kao i obično u prispodobi bdijenja, budnosti ili svjesnosti. Pri tome riječ „bdijte“ možemo trostruko shvatiti kao i u adventskom razdoblju. Pozvani smo bdjeti nad svojom osobnošću, nad vlastitim slabostima kako ne bismo upali u moralnu pogrešku. Pozitivno promatrano trebamo iskoristiti komparativne prednosti svoje ličnosti u svijetu. Kao drugo pozvani smo iskoristiti povoljan životni trenutak, onu rijetku priliku za uspjehom koja nam se dogodi u određenom momentu, kao jedinstvena šansa. I konačno, valja nam se pripraviti na susret s Gospodinom, kao milosni zahvat važan za egzistenciju. Na poseban način onaj trenutak smrti koji dolazi manje-više iznenada, trenutak definiran sintagmom „sudnji dan“, koji u konačnici određuje našu trajnu budućnost.

Pisac Knjige mudrosti posvješćuje svojim sunarodnjacima koji se divljahu grčkoj mudrosti da ne zaborave pronicljivost svojih predaka kad su se nadali ispunjenju Božjih obećanja, jer su vjerovali. Također i pisac drugog misnog čitanja, kroz paradigmu starozavjetnog lika Abrahama, izričito povezuje kreposti vjere i nade, kao tijesno povezanih duševnih elemenata što proizlaze jedan iz drugoga. Suvremena popularna psihologija naziva ih „samouvjerenost“ ili „samopouzdanje“, a tumače se kao ljudska karakterna značajka da imamo vjeru u vlastite postupke, nakon promišljenog zauzimanja stava o vlastitim sposobnostima i ograničenjima u svijetu u kojem se nalazimo; tj. nada, ufanje ili uzdanje u sebe.