Propovijed na drugu nedjelju došašća A  – Promjena mišljenja

 

–        Pozdrav, uvodne misli i pokajnički čin:

 

Braćo i sestre, danas slavimo drugu nedjelju Došašća. Jedna od dobrih odluka koju možemo donijeti u ovoj Novoj liturgijskoj godini može biti i neka bude ta da budemo revni i savjesni u zajedničkom slavlju sv. mise – euharistije. Današnja čitanja koja ćemo čuti prepuna su iščekivanja i nade, prepuna su blagostanja, utjehe i radosti. A kako bismo i mi danas širili tu nadu, trebamo odbacivati sve ono loše u sebi i oko sebe.

Uvijek nam je lakše slušati i gledati kako se drugi mijenjaju i čak mu nuditi i davati savjete za to, ali je teže i važnije krenuti od samih sebe. Međutim, za svoju promjenu – za promjenu samoga sebe, često imamo izgovore i opravdanja. Ali, ako sami želimo biti pripravni za Kristov dolazak, moramo sami sebe mijenjati i to sada, danas. Zato se iskreno pokajmo za sve svoje grijehe, moleći Božje milosrđe i oproštenje i sami jedni drugima oprostimo! – Ispovijedam se…!

 

Braćo i sestre, dragi vjernici! Druga nedjelja došašća pred nas, evo, stavlja osobu Ivana Krstitelja. Pred Ivanom je bila karijera hramskoga svećenika, budući da mu je i otac Zaharija bio svećenik, ali Ivan je to odbio. Neki drže da se kroz jedno vrijeme Ivan povukao u jednu zatvorenu zajednicu koja je ozbiljnije nastojala živjeti svoju vjeru. Ta zajednica nazivala su se esenska zajednica – Eseni.

Današnje evanđelje govori nam da se Ivan nalazi u judejskoj pustinji i da tamo krsti. Po tome je i nazvan Krstitelj.  Ivanovo krštenje vodom bilo je poziv na obraćenje, poziv na promjenu života, bilo je znak  promjene mentaliteta. Ivanova poruka, čuli smo, glasi: Obratite se! Promijenite način razmišljanja ako želite prihvatiti novost Isusove poruke. Promijenite mentalitet, jer je blizu Božje kraljevstvo, ne blizu vremenski, već mjesno. Kraljevstvo Božje je tu, uz tebe je, možeš ga dotaknuti, možeš ga primiti u život. Možeš,   samo ako želiš!

Pustinja, u kojoj se Ivan nalazi, mjesto je tišine. Pustinja je mjesto u kojem ti treba samo ono najvažnije za preživljavanja. Ako u životu imamo puno toga što nam je nepotrebno onda ne živimo autentičan ljudski život. U pustinji su svi isti. U pustinji se hoda zajedno, ne sami – pojedinačno, već jedan uz drugoga.

Ivanova odjeća govori nam o njegovom asketskom – strogom i isposničkom načinu života. Oblačio se kao i proroci prije njega. Ivan je skroman, ne polaže puno važnosti na modu u oblačenju, za odjeću koristi ono što mu je na dohvat ruke – kostrijet i devinu dlaku.

Dvije zemlje

Ivan krsti na rijeci Jordanu. A rijeka Jordan granica je između zemlje ropstva i zemlje slobode. Ivan krsti blizu mjesta na kojem su Židovi nakon lutanja pustinjom ušli u obećanu zemlju, u zemlju slobode. Jordan sada opet postaje granica između zemlje slobode i zemlje ropstva. Zemlja ropstva je naš ljudski mentalitet razmišljanja, dok zemlja slobode postaje Kraljevstvo Božje.

Među mnogima koji dolaze slušati Ivana nalaze se dvije skupine ljudi, koji su potpuno predani zemlji ropstva. To su saduceji i farizeji. – Saduceji su hramski svećenici, bogati su i moćni, oni uživaju ovaj život, uz to su i suradnici okupatora – Rimljana. Narod ih nije volio. Oni se ne žele promijeniti, samo žele čuti o čemu Ivan govori, pa da mogu kontrirati i nametati svoje mišljenje i svoje učenje. Oni su u zemlji ropstva, njima je u staroj zemlji dobro, ne žele se mijenjati. Oni su na mjestu, nemaju oni teškoga grijeha. Oni sami za sebe drže da su uzorni.

Farizeji su, s druge strane, robovi jednog krivog poimanja Boga, a to krivo poimanje Boga Isus kritizira. Oni se jako trude ispuniti sve zapovjedi, ali razlog njihovog truda je potpuno promašen. Farizeji žele zadiviti ljude i na određeni način zadužiti Boga. Oni se trude ispunjavati Zakon, odnosno slovo Zakona,  kako bi Boga na jedan načini kupili. Ustvari oni svojim zalaganjem žele Boga uvjetovati da ih blagoslovi. Oni ne gledaju Boga kao nekoga tko ih želi blagosloviti besplatno, već misle da oni svojim zalaganjem mogu zadužiti Boga i manipulirati s Bogom. I jedni i drugi, dakle,  imaju svoju sigurnost i svoje sigurnosti kojih se ne žele odreći.

Bez pustinje se ne može

Pokušajmo, braćo i sestre, sada vidjeti što današnje evanđelje govori nama danas. Imaš li i ti svoju pustinju ili se bojiš pustinje? Poznato je da neki ljudi kada su sami moraju imati upaljen i radio i televizor i da je bučno oko njih. Tišina ih plaši. A bez te, obogaćujuće, pustinje i tišine, teško je napredovati u duhovnom životu. Pustinja i tišina mogu prizvati i iznijeti na površinu ono u nama čega se bojimo i što možda nastojimo negdje duboko pokopati u samima sebi. Dok, s druge strane, bez otkrivanja toga tamnog dijela u nama, bez jasnog priznavanja i prepoznavanja onoga što u nama nije dobro, nema promjene života.

Došašće je, evo, upravo vrijeme pustinje i vrijeme tišine. Čini mi se stoga  da je, recimo, advent u Zagrebu ili advent u Beču ili ne znam u kojem velegradu, sve drugo samo ne vrijeme pustinje i tišine. Naravno da nije nitko protiv druženja ljudi, pa i uz kuhano vino, pržene kobasice i krvavice, ali već unaprijed izračunavati koliko će se i ove godine od toga zaraditi, to nije kršćanski advent..! ( Samo jedan primjer: Unazad nekoliko godina kako je grad Zagreb postao „najuspješniji“ u Europi po proslavi adventa, u jednoj našoj obližnjoj župi, uz poticaj i blagoslov i samog župnika, organiziran je odlazak jednog kombija punog uglavnom mlađih vjernika, koji su se vratili prije vremena iz inozemstva, a kojih je inače nakon rata vratilo se malo u župu. I dogodilo se to, (naravno ne zbog toga što su išli u Zagreb, jer se to moglo dogoditi bilo gdje!), da su za malo mogli svi izginuti u prometnoj nesreći u po grada, a neki su ostali i sa trajnim posljedicama i poteškoćama zbog fizičkog stradanja! Naravno da su se poslije svi pitali je im to trebalo kad su mogli i na televiziji u toploj sobi gledati „adventsko“ šarenilo grada i kako se ljudi goste s prženim kobasicama u rukama u zagrebačkoj zimskoj idili!).

Postoji li, dakle, danas uopće mogućnost da u svome životu osjetimo u sebi   potrebu za trenutkom pustinje, za trenutkom tišine u jednom adventskom danu?  Možda da to osjetimo poslije mise zornice? Možda prije spavanja? Možda u pauzi na poslu? – Možeš li sebi priuštiti trenutak da se makneš od svih, da isključiš zvuk i vibraciju mobitela, da sjedneš na miru, zatvoriš oči i možda samo ponavljaš poput sv. Tome Akvinskoga: Bog Moj i sve moje, ili one riječi mladoga Samuela: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ili da jednostavno zamoliš Gospodina: Blagoslovi, Gospodine, moj trenutak pustinje i u tišini Ti govori mome srcu!

Druga važna poruka današnjeg evanđelja je pitanje: jesam li i ja u zemlji ropstva ili sam već sada dionik kraljevstva Božjega koje oslobađa? Robujem li navikama? Jesam li rob tuđih mišljenja o meni? Jesam li rob svojega egoizma, pa na svaku situaciju koja mi se ne sviđa, ili koju nisam planirao, padam u depresiju ili odmah pravim dramu? Jesam li rob očekivanja i krivih nadanja (da ću možda dobiti na sportskoj prognozi, u kladionici, na lotu ili bingu, ili inače na što lakši način doći do što većeg bogatstva?)?

I na koncu, zadnja rečenica današnjeg evanđelja djeluje nam možda kao prijetnja: U ruci mu vijača,(u Božjoj dakle ruci!), pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim. U ne tako daleka vremena, jer mi nešto stariji se također sjećamo toga, da su nakon žetve i vršidbe, zemljoradnici  drvenim vilama ili vijačom bacali žito u zrak kako bi odstranili pljevu. A kako je zrnje teže, padalo bi na tlo, dok bi laganu pljevu odnio  vjetar. I tako bi postupak ponavljali dok ne bi očistili sve žito.

Evo i Ivan Krstitelj doživljava Mesiju, koji treba doći, kao onoga koji sjekirom siječe drvo koje ne nosi plod i kao onoga koji spaljuje prljavštinu među žitom. Možda i mi tako ponekad zamišljamo i doživljavamo Boga? Ali Isus za sebe kaže da napuknute trske prelomiti ne će i da vatricu koja tek tinja neće ugasiti. Naš Bog, dakle, ne kažnjava. Kažnjavanje i osveta ne idu s našim Bogom. To tako samo mi  ljudi  razmišljamo, a ne Bog!

Ali treba jasno reći da svaki koji želi zlo drugome ili radi zlo, svaki koji pušta zlo u svoj život, od Zloga će i stradati. Bog želi da se svi ljudi spase, ali ako ja ogovaram, ako sam zavidan, ako sam lijen, ako prigovaram, ako želim pod svaku cijenu druge mijenjati, ako samo vidim negativno, pogotovo samo negativno kod drugih, ako mislim da sam ja najbolji i najpametniji, tada ja pristajem uz zlo koje prije svega truje mene i po kojem ja trujem druge oko sebe.

Braćo i sestre, vrijeme došašća je, dakle, vrijeme suočavanja sa samim sobom, u svojoj pustinji i tišini. Ako se želimo mijenjati, ne trebamo se bojati zla u nama. Dovoljno je to zlo prepoznati, imenovati ga i predati Gospodinu u svetoj ispovijedi da nam On po svom milosrđu oprosti! A onda ući u zemlju slobode – već sada ući u Kraljevstvo Božje. Amen.