Prva nedjelja došašća: Budite pripravni

G. Dubica, 27. Studenog 2022. – Prema: mons. Marinko Mlakić

Braćo i sestre, ovom današnjom nedjeljom ulazimo u vrijeme došašća i započinjemo novu liturgijsku godinu. Došašće je sveto vrijeme iščekivanja. U njemu se pripravljamo za svetkovinu Isusova rođenja, za Božić. Naša priprava se sastoji u tome da razmatramo povijesni Kristov dolazak, koji se dogodio prije više od dvije tisuće godina. Kroz prizmu onog povijesnog dolaska gledamo prema njegovom budućem i konačnom dolasku. On će se dogoditi na kraju vremena i u slavi. Oba ova dolaska mi vjerom uprisutnjujemo u svoju sadašnjost. U   ozračju ovih dolazaka svoju vjeru želimo osnažiti kako bi ona bila ispunjena smislom i usmjerena prema punini.

Mi ljudi smo duboko u sebi bića iščekivanja. Uvijek se nečemu nadamo i nikada nismo sasvim zadovoljni svojim trenutnim postojanjem. U našoj sadašnjosti neprestano nam se   nameće pitanje onog što tek treba biti, kao i onoga što je već bilo. Adventsko vrijeme odražava tako našu ljudsku narav. Iščekivanje, odnosno nada, bitna je oznaka naše vjere. Mi iščekujemo spasenje. Ono za nas znači oslobođenje od grijeha i smrti koji silno opterećuju naše postojanje. Takvo spasenje proroci su naviještali. Ono se je ostvarilo utjelovljenjem, smrću i uskrsnućem Isusa Krista, a konačno će se dovršiti o njegovu ponovnom dolasku koji je obećao i koji iščekujemo. Tada će on potpuno uspostaviti svoje kraljevstvo nebesko.

Spasenje je središnje otajstvo naše vjere. Njega naviještamo, slavimo i iščekujemo te ga obrednim slavljima uprisutnjujemo u svoje vrijeme i u svoje živote. Svetopisamski tekstovi, tj. sam Bog svojom riječju u tome nam pomaže. Isusov dolazak trebamo  doživjeti osobno. To znači da u njemu otkrijemo svoje osobno spasenje i spasenje cijelog ljudskog roda.

Misna čitanja današnje  Prve nedjelje došašća, koja smo čuli, potiču nas na budnost i usmjeravaju naše poglede na ono što će doći kada završi naša zemaljska povijest. Prorok Izaija (u prvom čitanju) u viđenju gleda kraj dana i Dom Božji na Gori Božjoj. Svi će se narodi okupiti pred Bogom da bi spoznali njegovu volju. Božja riječ će biti Zakon i Bog će biti sudac. Svi će narodi živjeti u miru i svjetlosti. Sveti Pavao ( u drugom čitanju) gleda Božje spasenje kao svanuće. Valja nam se prenuti oda sna, odložiti djela tame – pijančevanja, priležništva, razvratnosti, svađe i ljubomore – i zaodjenuti se oružjem svjetlosti.
U evanđeoskom odlomku Isus nam za primjer budnosti stavlja starozavjetnog pravednika Nou. Noa je poput svojih suvremenika jeo, pio, oženio se, radio… Tkao i njegovi sinovi. Međutim, razlikovao se od svih po svom pogledu u budućnost. Noa je bio čovjek duboke vjere. Vjerom je osluškivao Boga, na Boga se oslanjao i nije dopustio da ga zahvati iskvarenost, kojom se zemlja napunila. Knjiga Postanka opisuje kako je iskvarenost posebno zahvatila odnos ljudi prema spolnosti. Da bi se zaštitio od buduće katastrofe Noa je po Božjem nadahnuću izgradio korablju. U času dok ju je gradio, na suhom i daleko od bilo kakvog mora ili rijeke, izgledalo je to u očima drugih nerazumno. Noa je zbog toga, vrlo vjerojatno, trpio izrugivanja. Međutim, kad je došao potop, Noina ludost postala je mudrost.

Braćo i sestre, mi kršćani, baš kao i Noa, živimo u svijetu i poput drugih, jedemo, pijemo, radimo, ženimo se i udajemo… Ali naša pažnja nije, i ne bi smjela biti, usredotočena samo na to. U svojoj svakodnevici zaokupljeni smo također i onim što se ima dogoditi na koncu našeg života, na koncu cijele ljudske povijesti. To buduće nama je po vjeri poznato. I ono nam je vrjednije od ovog sadašnjeg te smo spremni, ako treba, žrtvovati ovo sadašnje, prolazno i nesigurno, radi onog budućeg, neprolaznog i sigurnog.

To buduće može doći svakog trenutka. Može nas zadesiti u polju ili u mlinu – na poslu, na putu, na moru, u igri ili zabavi… Krist upozorava: jedan će se uzeti, a drugi ostaviti. Mnogi će, naime, taj trenutak dočekati nespremni. Mi kršćani ovaj Isusov govor ne doživljavamo kao prijetnju zbog uspavanosti, već kao poticaj da u svakom trenutku svog života nosimo sa sobom Božju budućnost kao svoje opredjeljenje, kao razlog nade po kojoj sadašnjost dobiva sasvim novi smisao i nove obzore. Sadašnje i buduće u kršćanskom životu neprestano su u bliskom dodiru, međusobno se oblikuju i dopunjuju. Sadašnjost je vrijeme kada se gradi budućnosti, a obećana budućnost je opravdanje i osmišljenje nepotpunoj sadašnjosti. Budnost vjere je ta koja ih povezuje u jedno. Nama zato nije važno kada će se čas našeg odlaska dogoditi. Važno je da smo na to spremni kad god on dođe. U našim životima ne postoji vrijeme i prostor u kojem se ne odlazi s ovog svijeta. Nema nevažnih trenutaka i ne bismo nikada smjeli biti bez opredjeljenja i stava, ne bismo smjeli biti ravnodušni i uspavani.

U ovom današnjem vremenu, kada ljudi stavljaju imanje i uživanje ispred duhovnog sadržaja života, mi se u vlastitim životima tome opiremo. Nalazimo se u svijetu koji sve više nalikuje onome u kojem je živio i Noa. Iskvarenost je zahvatila naše društvo i kulturu te poput raka širi se i raste. Sve se više i sve agresivnije  laž podmeće kao istina, a istinu se proglašava zabludom, prirodno postaje nenormalno, a neuredno i nastrano normalno. Uronjeni smo u ozračje   relativizma vrijednosti, u ozračje lažnih političkih obećanja, pohlepe i korupcije, u ozračje pogaženih ljudskih prava, moralne izopačenosti, nepravde ili  plitke duhovnosti… Zloupotrebu trpe i naše svetkovine i sveta vremena. Društvo ih sve više pretvara u konzumerističko prazn(ičk)o slavlje, pa su onda i sveta vremena sve manje vjerničko svetkovanje i osobno posvećivanje. Kao posljedica takvog duhovnog stanja kod ljudi se osjećaju duboki strah i tjeskoba, nervoza i napetost… Nerijetko i panika. U tom i takvom svijetu mi kršćani se ipak ne bojimo, ne gubimo nadu, nismo izbezumljeni i u panici kao oni koji nemaju vjere. Naša mudrost, ili za neke ludost, nalazi se u usidrenosti naše nade u Bogu. Čvrsto vjerujemo i nadamo se da će se ispuniti sve što nam je obećano od Gospodina.

Zato, evo, bdijmo radosno i zauzeto u ove adventske dane. Ne skrivajmo svoju nadu koja je razlog našeg mira i našeg optimizma. Amen.