Čitanja: Iz 6,1-2a.3-8; Ps 138,1-2a.2bc-3.4-5.7c-8; 1Kor 15,1-11; Lk 5,1-11
Veliki su ljudi veliki između ostaloga i zato što su svjesni vlastitih mogućnosti i vlastitih dosega, ali i vlastitih ograničenja. Oni drugi, manje sposobni karijeristi, silno žude za položajem i specijalnim ovlastima. Naprotiv, onaj koji po našim shvaćanjima posjeduje veliko znanje, itekako je svjestan činjenice kako je puno, puno više toga što ne zna, ne razumije i što za svoga vijeka vjerojatno nikada neće saznati. Tako je jedan veliki starogrčki filozof, kada je bio na vrhuncu ondašnje popularnosti i najpriznatiji među tadašnjim filozofima, došao do zaključka i ustvrdio: „ Sada tek znam da ništa ne znam!“ Tako i čovjek koji je u isto vrijeme i mudar i moralan dobro zna da neki položaj u društvu puno više predstavlja odgovornost negoli čast.
Upravo takav stav nalazimo danas i na početku Knjige proroka Izaije. On je u viđenju ugledao Božju slavu i čuo Božji glas. I silno se prepao. Veli prorok: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad Vojskama!“ Kad odjednom, u istom viđenju, dolazi anđeo koji mu žeravicom čisti usne. I tek nakon što je bio očišćen Božjom vatrom koja sve pročišćava, čuo je Božji glas koji govori: „Koga da pošaljem? I tko će nam poći?“, Izaija odgovara: „Evo me, mene pošalji!“ A poput Izaije, tu svoju slabost i nesavršenost uviđaju i druga dva velikana, Petar i Pavao. Petar, nakon onog čudesnog ribolova, pada do nogu Isusovih i govori Isusu: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Slično i Pavao za sebe veli: „Ja sam najmanji među apostolima…Progonio sam Crkvu Božju…“ Čak svjestan da je indirektno i on poslao đakona Stjepana u smrt zbog svjedočenja vjere u Isusa Krista, sada mora tim istim svjedocima koje je progonio pogledati u oči…
I stvarno, braćo i sestre, kada je u pitanju bilo kakvo poslanje, i mi se često pitamo: tko je zapravo u potpunosti dostojan određenoga zvanja ili određene zadaće koju vrši ili je vršio? Je li npr. svaki predsjednik Republike dostojan obnašati predsjedničku dužnost i uživati tu čast? Je li i svaki Papa u Rimu dostojan te uloge koju je Isus obećao Petru, a sada je papa kao njegov nasljednik obnaša, je li dostojan kao takav te časti? Ili npr. jedan srednjoškolski profesor matematike i fizike, koji je nakon 30 godišnjeg staža otišao u mirovinu, a da nigdje – ni u običnom mjesečniku, a kamo li u znanstvenom časopisu, nije nikad objavio ni jedne rečenice, dok istovremeno kritizira i komentira sve i svakoga, što negdje napiše i objavi. Pitamo se s pravom je li takav profesor uopće dostojan pedagoškog zvanja i dužnosti koju je obnašao? Ili jedan svećenik, pa makar i dok je na oltaru, je li uvijek dostojan svoga svećeničkog poziva? Ili jedan roditelj, koji i nesvjesno zanemaruje svoju roditeljsku zadaću, je li dostojan roditeljskog poziva u kojemu se od njega s pravom očekuje ne samo rađanje života nego i savjesno odgajanje djeteta za život i buduću zadaću koju će u svom životu imati? Svi smo mi i slabi i grešni i nesavršeni. Pa ipak, svi mi sa svim svojim sposobnostima i slabostima imamo određeno poslanje. Kao što nije dobro određeni položaj shvaćati kao čast i prigodu za vlastite probitke, jednako tako neće biti dobro da – u nekoj lažnoj skromnosti – ne preuzimamo određenu odgovornost u obitelji, u društvu, ili u Crkvi. Danas i suviše često čujemo mlade ljude koji govore: „Nisam još spreman osnovati obitelj, preuzeti roditeljsku zadaću i ostalo“. A mnogi, na žalost, tu zadaću nikada i ne preuzmu na sebe, nego ostaju samotnjaci. A mi u stvari ne možemo i nikada nećemo biti posve spremni ni za obitelj, ni za roditeljstvo, ni za toliko toga plemenitoga. Pa ipak, pozvani smo, jer i možemo i trebamo, dati najbolje od sebe. Takvi su bili i svi oni veliki, a u biti mali ljudi, kao i ovdje spomenuti prorok Izaija ili apostoli Petar i Pavao. Ti obični, mali ljudi, koji imaju smjelosti i upornosti, izgrađivali su i izgrađuju i naš narod i našu Crkvu i društvo u kojem živimo. U Knjizi o sucima veli Bog sudcu Gideonu, a danas u prenesenom smislu i nama kaže: „Idi s tom snagom koju sam ti dao i koju imaš u sebi i izbavit ćeš Izraela.“ Dakle, sigurno je da slično Bog govori i svakome od nas : S tom snagom u sebi koju sam ti ja dao izvršit ćeš zadaću koju sam ti namijenio! Dao Bog da je uz njegovu pomoć svatko od nas uspješno i izvrši!
Amen..
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3