Biti nesavršen, a opet svet

Začetak slavlja današnje svetkovine možemo pronaći već u Djelima apostolskim gdje se spominje kako su se pripadnici vjere u Isusa Krista međusobno  zvali ne samo kršćanima, nego i svetima.

Tako i u Vjerovanju apostolskom molimo: „Vjerujem u Duha Svetoga, Svetu Crkvu Katoličku, općinstvo svetih…“. To „općinstvo svetih“ označava tri stanja Kristove Crkve, a to su: putujuća, trpeća i proslavljena Crkva.

Svetost je potrebna svakomu

Spominjući se danas upravo te „proslavljene“ ili „nebeske Crkve“, mi slavimo „veliko mnoštvo… iz svakog naroda i plemena i puka i jezika“, onih koji su nam ostali nepoznati, koje Crkva do sada nije službeno proglasila blaženima i svetima, pa ipak su bili sveti životom i zaslužili nagradu vječne nebeske radosti i zajedništva s Bogom.

I sv. Luka u Djelima apostolskim ističe da su oni koje danas slavimo imali strm i težak put, put križa, te svjedoči: „Kroz mnoge nevolje nam je ući u kraljevstvo Božje“ (usp. Dj 14,22).

A poruka ovog Isusovog govora na Gori, u odlomku Matejevog evanđelja kojeg smo upravo čuli, jest to da je svetost ipak dostižna krepost, a zapravo je nužna i potrebna svakom čovjeku vjerniku.

Stari zavjet na nekoliko mjesta govori o svetosti ili, bolje rečeno, o pozivu i zapovijedi na svetost: „Budite dakle sveti, jer sam svet ja!“ (Lev 11,44), poziv je to koji je nekoć bio upućen Božjem izabranom narodu, Izraelu, a danas je upućen tebi i meni kršćanine. Vršenje Božjih zapovijedi značilo je svetost i vjernost savezu kojeg je Bog sklopio sa svojim narodom. Svetost je bila povezana i često shvaćena kao moralna savršenost.

Tko su blaženi?

U Isusovoj školi u današnjem evanđelju blaženi su, a rekao bih i sveti, oni koji znaju prihvaćati nevolje i u dobru se ne uznose.

Prva skupima blaženstava: siromasi duhom, ožalošćeni, krotki te gladni i žedni govore na neki način o materijalnoj dimenziji. Svi ti „blaženi“ uspjeli su svoje materijalno siromaštvo i nedaću okrenuti u korist za dušu.

A druga skupina blaženstava: milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni, govore o ljudskom srcu iz kojeg izvire naše djelovanje i biva nagrađeno Duhom Božjim. Takvo će čovjekovo srce biti sretno i blaženo i sveto!

 Čuli smo gdje Isus svoj Govor na gori započinje: „Blago siromasima duhom!“ Drugim riječima, blago onima koji se ne navezuju na vremenita dobra, nego im je važnije dobro živjeti u miru s Bogom, s bližnjima i sa svojom savješću, te koji će radije biti siromašni, nego li okrenuti život protiv Boga i evanđelja!

Veli Isus dalje: „Blago progonjenima… blago gladnima i žednima pravednosti…“ Naravno, ne trebamo površno zaključivati kako je sreća biti progonjen i trpiti nepravdu. Isus ovdje ističe one ljude koji i u strašnim životnim nevoljama ne umaraju činiti dobro; koji na uvredu uzvraćaju blagoslovom; koji na zlo uzvraćaju dobrim djelima.

I da ne tumačimo svako blaženstvo zasebno, spomenimo još one koji su „čista srca“, koji u čovjeku prepoznaju Božju sliku; koji ne osuđuju licemjerno svoje bližnje, koji se uporno trude oko dobra, koji grade a ne ruše. Koliko i danas ima muškaraca i žena koji se s jednakim žarom zauzimaju za sve što je dobro i plemenito u društvu, ne tražeći pri tome svoju osobnu korist, probitak ili osobnu slavu. Najljepši su nam primjer upravo roditelji. Oni se žrtvuju iz ljubavi prema svojoj djeci i unučićima  besplatno i bez imalo osobne koristi.

Svetost danas

Moramo ipak priznati da je danas u našim glavama prilično iskrivljena slika svetosti i svetaca, jer su nas do sada i mnogi životopisi svetaca uvjeravali da biti svet zapravo ne znači biti normalan i prosječan. I s vremenom su nam sveci tako sve manje postajali uzori za nasljedovanje, a sve više daleki i neshvatljivi zagovornici. A svetost ne znači povući se od drugih ili isključiti iz svijeta. Nego upravo suprotno: Vlastitim primjerom pridonositi boljitku svijeta živeći radosno upravo Radosnu vijest!

A Bog i od grješnika i onih koji su nedostojni može učiniti oruđe svoje milosti. Sjetimo se samo primjera pojedinih apostola i njihovog života i djela…! Svetost nije, dakle, rezervirana samo za Bogu posvećene osobe, za one koji više vremena i svoj život posvećuju Bogu u molitvi. Naprotiv, svi smo pozvani na svetost dajući vlastito svjedočanstvo tamo gdje nas je Božja Providnost postavila…

I da zaključimo kako nas i papa Franjo poučava da živjeti svetost danas znači imati snage suosjećati s bližnjima, iskazivati im strpljenje i blagost; živjeti s radošću i smislom i za humor, te ne izgubiti istodobno osjećaj za stvarnost koja nas okružuje; sa žarom živjeti evanđelje i ne dati se paralizirati strahom koji je sve više prisutan, nego postojano moliti! Amen. (usp. Franjo, apostol.pobudnica Radujte se i kličite, br. 112-157).