DA NE TUGUJETE

Kad je Isus prije početka svoga javnog djelovanja kroz 40 dana pripremao se u pustinji postom i molitvom, znamo da ga je Napasnik baš tada iskušavao. Želio ga je između ostalog nagovoriti da pretvori kamenje u kruh i tako se riješi gladi. A Isus ga odbija riječima: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta!“

Postavimo li danas slično pitanje: Od čega čovjek danas živi, odgovor sam po sebi slijedi, nakon Isusove poslušnosti volji Oca Nebeskoga, čovjek živi od nade. Od čega čovjek živi u trenucima najvećih nevolja? Od nade. Jer nadamo se boljem životu. Nadamo se da će našim mladima i našoj djeci biti bolje. Nadamo se mi koji smo u mirovini da ćemo mirno provesti dane mirovine. Nadamo se! Do zadnjega se nadamo!

Kažu da je August Šenoa doslovno do zadnjeg daha kazivao u pero svoj roman „Kletva“. A i drevna poslovica veli da nada posljednja umire. Ali, nada bitno ovisi o čovjekovom stavu, odnosno o vjeri, vjeri u Boga i vječnost. Ako te vjere nema, onda čovjek lako padne u očajavanje, kad vidi odlazak svojih najdražih, pogotovo kad se nađe pred vlastitom smrću. Pred tim strašnim pitanjima, na koje grčka filozofija nije u to vrijeme davala odgovor, sv Pavao piše kršćanima u Solunu: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade.“

A koliko god i mi kršćani imali nadu u vječni život, naravno da tugujemo za svojim pokojnima. To smo osobito doživjeli početkom ovoga mjeseca, vezano uz svetkovinu Svih svetih i uz Dušni dan, kada smo obilazili grobove svojih pokojnih i molili za njih. Možemo samo zamisliti kako je to onda izgledalo kada je prosječna životna dob bila znatno niža nego danas, kada su često umirali mladi ljudi, pa i djeca. Ovih dana sam bio na jednom starom groblju jedne naše posavske župe, ispraćajući majku jednog našeg fratra, i moleći u povratku sa sprovoda na grobovima mnogih naših fratara koji su u tom groblju sahranjeni, a mnoge od njih sam za života poznavao, odjednom sam zaključio, čitajući zbroj godina na njihovim grobovima,  da ih najveći broj nije navršio ni 65 godina. A za njihovog života mislio sam da su bili mnogo stariji. No, bez obzira na starosnu dob, može li se ikada potpuno utješiti ijedna majka zbog gubitka kćeri jedinice ili sina jedinka? Može li se ikada u potpunost utješiti roditelj čijeg je sina ubio nasilnik bilo u ratu ili u obijesti, ili je život izgubio u prometu, ili od nagle i teške bolesti? Bol je bol i nitko je ne može samo rukom obrisati. Pa ipak, veli sv. Pavao, vjernici ne bi trebali tugovati kao oni koji nemaju nade, koji smatraju da je sve nepovratno uništeno. Zbog toga riječi današnjih misnih čitanja često slušamo na sprovodima i na misama zadušnicama, kako bi se u nama vjernicima pobudila nada i vjera u uskrsnuće tijela.

Sv. Pavao dalje govori o tome kako je Krist uskrsnuo, tako će onda „Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime“. Ta vjera i ta nada daje tugovanju sasvim drugu dimenziju. Kršćani tuguju u nadi. Nikakva ih nevolja ne može posvema slomiti. Tako Pavao govori: „U svemu smo pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni.“

 Vjera u vječnost temelj je kršćanske vjere, temelj je životne nade i optimizma. U tome je Krist prvak. I Njega su odbacili, ponizili, osudili kao neprijatelja vjere, naroda i države, dali su ga pogubiti kao najvećeg zločinca, ali nakon svega – on je uskrsnuo. Time je otvorio nadu i put svima slabima, obespravljenima, ožalošćenima, progonjenima, omalovaženima, malenima i neznatnima. U toj vjeri i toj nadi toliki su vjernici s mirom živjeli, radovali se i podnosili životne poteškoće. To je onaj pogled iznad horizonta, iznad ovoga svijeta. Iznad svakodnevice, pogled koji u nama uvijek podržava i nadu i radost. A Isus podržava u nama tu nadu govoreći: „ Ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radost vaše nitko vam oteti neće.“

Amen.