- NEDJELJA KROZ GODINU – A – 25. listopada 2020.
NEDJELJA ZAHVALNOSTI
ZA PLODOVE ZEMLJE I RADA LJUDSKIH RUKU
Dvostruka zapovijed ljubavi
Dragi vjernici! Danas slavimo 30. nedjelju kroz godinu, a ujedno u našoj župi danas obilježavamo i nedjelju zahvalnosti Bogu na svim plodovima, na svim darovima, radostima i uspjesima kojima smo tijekom godine bili podareni!
Svaka sv. misa jedna je zahvala Bogu. Zato želimo danas u svom srcu osvijestiti potrebu zahvalnosti Bogu u našem svakodnevnom vjerničkom životu. Bogu trebamo iz dana u dan zahvaljivati za sve ono što nam On daruje. Ponajviše trebamo zahvaljivati za kruh naš svakidašnji, a samim tim i za svaki plod zemlje, kao i za plodove rada naših ljudskih ruku i umova!
Zato ćemo u današnjoj Darovnoj molitvi Gospodinu se uteći i moliti da „On posveti ove darove što ih zahvalno prinosimo od ovogodišnje žetve i berbe“, jer nam je „On dao obilje poljskih plodova „(i plodova rada naših ljudskih ruku!), kako bi nam „i duše urodile nebeskim rodom“!
Evanđelje koje slušamo ove nedjelje suočava nas s prizorom gdje neki učeni čovjek pita Isusa o nečemu o čemu već unaprijed zna odgovor: koja je glavna zapovijed u Zakonu. Novost Isusova odgovora je u tome da on ne govori o jednoj zapovijedi, već o dvjema zapovijedima, postavivši ih jednu uz drugu. Prva je zapovijed ljubav prema Bogu, ali se uz nju tijesno vezuje i druga, ljubav prema bližnjemu. Kristov je odgovor dvojak: Boga se ne može voljeti ako se ne voli bližnje, ali se ni bližnje ne može pravo voljeti ako se Boga ne voli.
Ovo drugo kao da je danas izblijedjelo u svijesti mnogih ljudi. Današnji svijet i ovaj povijesni trenutak u kojem živimo pokazuje prilično neprijateljsko držanje prema čovjeku. Dovoljno je da uočimo kako zakonodavci sa zapanjujućom i zabrinjavajućom lakoćom legaliziraju abortus, kako s lakoćom još o nerođenom djetetu promišljaju kao o nakupini stanica, o nekakvom biološkom fenomenu koji kao da nema obilježje ljudskog bića, osobe. Danas također stari i bolesni kao da su postali teret, pa se razmatra mogućnost eutanazije (skraćivanja ljudskog života ili ubojstva!). Pitamo se možda gdje su korijeni ovakvom neprijateljskom stavu današnjeg čovjeka? A odgovor na to pitanje nalazimo u današnjem evanđelju. A taj je: ako netko ne prizna Boga, njegovo stvarateljsko djelo, njegovu vlast, onda ne zna ni što će s čovjekom, onda ne zna ni što će s ljudskim dostojanstvom.
Katekizam Katoličke Crkve započinje svoje izlaganje katoličkoga nauka snažnom tvrdnjom: “ Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga …“ (br. 27).Pogledamo li ipak u dušu i srce današnjega čovjeka, iskrsne sumnja da je ova izvorna čežnja kod mnogih stavljena u drugi plan, da je potisnuta u pozadinu. Čezne li još stvarno današnji čovjek za Bogom, traži li u njemu smisao i radost života? Ne trebaju ovdje učene analize i mjerenja, jer svakodnevni život često svjedoči da je vjera postala periferna pojava ne samo u društvu, u kulturi i politici, već i na osobnoj razini: ljudi svoju sreću ne traže u duhovnim, nego u svjetovnim vrijednostima.
Uzroci ove pojave mogu se analizirati s mnogih stajališta, ali sažetu definiciju dao je papa Pavao VI. na zaključnoj sjednici Drugoga vatikanskog koncila, kad je duhovno siromaštvo modernoga svijeta opisao na slijedeći način: Vjeru u Boga koji je postao čovjekom, zamijenila je vjera u čovjeka koji je sebe proglasio Bogom“. Velika novost kršćanstva jest ono o čemu smo slušali u današnjem evanđelju: Isus je objavio da Bog i čovjek ne žive u dva svijeta, već se njihovi životi isprepliću. Ove dvije ljubavi, Božje čovjekoljublje i čovjekovo bogoljublje, spajaju se u jedno u Isusu Kristu.
Kako, dakle, ljubiti Boga? Kako ljubiti bližnjega? U stara vremena Stari zavjet nam o tome pripovijeda, ljude je zaokupila misao kako da iskažu svoje bogoljublje. Bilo je tako onih koji su Bogu žrtvovali svoja materijalna dobra, bilo je i onih koji su pokorom nastojali iskazati svoju ljubav prema Bogu … Ali nikad nisu bili sigurni da su ju time doista iskazali. Isus nas je naučio da ima jedan siguran put kako možemo iskazati svoju ljubav prema Bogu – to je put ljubavi prema bližnjima. Ovaj je put prohodan za sve. A da pronađemo i prepoznamo bližnje kojima smo dužni iskazati ljubav, ne treba ići daleko, jer „taj netko“ vjerojatno živi zajedno s nama pod istim krovom, „taj netko“ je s nama na radnom mjestu, „taj netko“ je tu, kuća mu je pokraj naše.
Dakle, braćo i sestre, dvostruka zapovijed ljubavi tvori jedinstvo, njihova točka susreta je Isus Krist, a temelj pravog humanizma je vjera u Boga koji ljubi čovjeka! Amen.