Foto: pixabay.com

Nedjelja Krštenja Gospodinova C

Pošto se Isus krstio, dok se molio, rastvori se nebo. (Lk 3,15-16.21-22)

POZDRAV I UVOD

Braćo i sestre, danas slavimo blagdan krštenja Isusova – krštenja kojeg je Isus primio od Ivana Krstitelja na rijeci Jordanu prije početka svoga javnog djelovanja. A danas se spominjemo i svoga krštenja. Na Isusovom krštenju Otac Nebeski ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom, a upravo to i mi postajemo po sakramentu krštenja – ljubljeni sinovi i kćeri Božje jer se po krštenju pritjelovljujemo Kristu.

Svjesni Božjeg očinstva i svoga sinovstva, kao ljubljena djeca Božja zamolimo svoga Oca Nebeskoga da nam bude milosrdan i oprosti nam grijehe i propuste kada nismo živjeli onakvim životom na kakav nas je pozvao njegov Sin Isus Krist! – Ispovijedam se …!

HOMILIJA

Draga braćo i sestre!

Ovom nedjeljom Krštenja Gospodinova danas završavamo  ciklus božićnog vremena. Pred nama je sada zadaća da svoju vjeru  nastavimo živjeti i svjedočiti i u svakodnevnom životu. Uranjanje (od grč. baptizo) u vodu koje je Ivan činio, a mi ga zovemo krštenje, bilo je poziv na obraćenje ljudima njegova vremena. Ako samo tako gledamo krštenje, nema nekog smisla da se i Isus krstio. Međutim, dolaskom Ivanu da ga krsti, Isus pokazuje da ne traži ništa od ljudi što i sam ne bi učinio. I ono što je još važnije, na njegovom krštenju Otac ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom, a upravo to svi mi postajemo sakramentom krštenja – ljubljeni sinovi i kćeri Božje jer se uranjanjem pritjelovljujemo Isusu Kristu.

Sve do krštenja na rijeci Jordanu Isus je živio trideset godina u Nazaretu, a da nitko na njemu nije primjećivao ništa neobično. Radio je sasvim obične, svagdašnje poslove, znojio se, pokazivao žuljevite ruke svojoj majci Mariji i Josipu, drugovao je s prijateljima i susjedima, pjevao pjesme u društvu mladića i djevojaka, išao je u sinagogu, u školu, radio u Josipovoj radionici, jeo, pio, spavao, tugovao i radovao se, uvečer lijegao i ujutro ustajao, molio se i tako se  pripravljao na ono što će odlučiti o njegovoj sudbini i sudbini čitavog svijeta. Vrhunac njegovog zemaljskog života bilo je krštenje na Jordanu. Taj trenutak bio je prekretnica u njegovom životu. Tada je završio njegov život u Nazaretu, a započeo javni život – počinje njegovo javno djelovanje zbog čega je i došao na zemlju, i zbog čega se utjelovio.

Taj rez njegova života bio je dolazak Duha Svetoga, koji ga je ispunio takvom snagom da je sv. Luka evanđelist napisao da je iz njega izlazila sila koja je liječila sve. Evanđelist kaže da je Isus u sili Duha išao od sela do sela, od grada do grada, liječio sve bolesti, navješćivao Kraljevstvo i oslobađao ljude od zlih duhova. Dakle, jednom u životu treba doći trenutak u kojem prestaje vrijeme našeg djetinjstva, a počinje zrelo doba. I naša vjera također ima prestanak djetinjstva i početak zrelog doba. To je trenutak obraćenja, to su dani u kojima smo sazrijevali razmišljajući, moleći i tražeći Boga. Započeli smo zreli hod u vjeri. Tek kad se odlučim za Boga, tada i ja, poput Isusa, budem ispunjen Duhom Svetim, tada počinje moja unutarnja, duhovna spoznaja i moje nutarnje sazrijevanje koje me čini sposobnim da vjeru svjedočim svojim riječima, a još više životom i djelima. Tada vjera postaje sam moj život, tada mogu uspješnije raditi u svom poslu, jer me vodi intuicija, vodi me ljubav i snaga koju dobivam od Duha Svetoga.

Kada čovjek u svome obraćenju doživi takvo iskustvo vjere, tada je siguran da Bog postoji, jer tada nije na djelu samo razum koji mu govori da bi Bog morao postojati, nego je to iskustvo susreta s Bogom, koje čovjek više nikada ne može zaboraviti i zbog kojega mu više nitko ne može govoriti da Boga nema. Nije dosta samo krstiti se, nego se treba i roditi iz tog krštenja, kaže nam Isus. Krštenje nas već čini djecom Božjom. Krštenje već donosi spas, ali naša odluka za to krštenje, za prihvaćanje riječi Isusa Krista i njegove osobe, odlučujuća je kako bismo izrasli iz utrobe krštenja i poput djeteta rasli, odgajali se i sazreli za vjeru u kojoj se mogu drugi rađati i od nas živjeti. Jednom treba samostalno Bogu reći odlučno »da«. Tada počinje novi život, tada i ti bivaš ispunjen Duhom Svetim i tada ljudi zapažaju da si drugačiji. Do takvog se puta dolazi razmišljanjem, ali još više molitvom. I to ne recitiranjem molitava, nego srcem koje traži Boga, koje s njime razgovara i koje ga čuje.

Braćo i sestre, blagdan Isusova krštenja svake nas godine podsjeća što se to po krštenju događa. Isus ulazi u vode Jordana, koje su pune grijeha, i posvećuje ih. Mi smo, naprotiv, kao grešnici ušli u vodu ispunjenu Duhom Svetim, koja nas je prilikom krštenja posvetila i ujedno nam dala poslanje. Zato svećenik kod krštenja najprije vodu blagoslovi. – Isusovo poslanje je bilo da se iz ljubavi spusti i umre za nas na križu. Naše poslanje je također ući u život i dati sebe da svijet učinimo boljim mjestom za život i življenje. I tada će se i nad nama otvoriti samo nebo, a Otac će nebeski i za nas potvrditi: „Sin si moj, kćer si moja, ljubljeni i ljubljena, u tebi mi sva milina“, i to neka nam bude razlog da iz dana u dan obnavljamo ona krsna obećanja koja su za većinu nas na krštenju izrekli naši roditelji i krsni kumovi, a koju smo i mi dužni svakoga dana potvrđivati.

Amen! 

Prema: vlč. Josip Vidović – Vatican News