Gospodaru, ušutkaj ih!

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, Sveto Pismo nas uči da svatko tko čini dobro, primit će za uzvrat dobro od Boga, a tko čini zlo, sam je sebe osudio. Čut ćemo danas kako Isus opominje svoje učenike da ne brane djelovati onima koji u njegovo ime izgone zle duhove, i upozorava ih da je bolje čovjeku sakatu ući u Kraljevstvo Božje nego da dozvoli da ga jedan njegov ud na tijelu navede na zlo pa da onda završi u paklu.

Evo, i mi danas svjesni svojih slabosti i grijeha i odstupanja od onoga što nas Isus poučava, skrušimo svoja srca pred Bogom, priznajući prijestupe kojima smo naudili svojim bližnjima pa i sebi. Pokajmo se za svoje grijehe, kako bismo dostojna i radosna srca proslavili ovo sveto misno otajstvo! – Ispovijedam se …

PROPOVIJED

Braćo i sestre, razmišljajući o pouci današnje Božje riječi, sjetio sam se pripovijedanja jednog svog školskog kolege iz vremena studentskih dana, kako im je, dok je bio šesti razred osmogodišnje škole, jednoga dana, iz neke druge škole, došao u razred novi učenik koji do tada, kaže, nije igrao ni nogomet ni rukomet, jer u svojoj bivšoj školi nije imao uvjeta. I već nakon nekoliko mjeseci nastavnik tjelesnog odgoja je odlučio da upravo taj učenik bude vratar njihove rukometne momčadi. „A mi smo – kaže – svi skočili i zavikali: Kako to, on nema pojma o igri!“ Međutim, nastavnik je odgovorio: „Možda i nema, a možda se treba još samo uigrati? Ali on ima jako dobre reflekse.“ Tako je i bilo. Međutim, na vidjelu se pokazala naša dječja zavist koju zapravo susrećemo u svim razdobljima života.

I danas je, dakle, riječ o zavisti. Evo, Bog je odlučio duha Mojsijevog podariti još sedamdeset dvojici starješina. Međutim, iako dvojica od njih nisu bili došli u šator, i oni su, poput ostalih, u taboru počeli prorokovati. I sad se javlja Jošua: „Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!“ Razumljiv je bio njegov postupak. On je prvi Mojsijev suradnik. I Kad je već Bog bio odlučio svim tim starješinama dati duha Mojsijeva, ona se dvojica nisu udostojala ni doći u šator. E, ne može duh Božji samo tako silaziti na bilo koga, mislio je Jošua! Zasigurno je bila prisutna određena doza zavisti u Jošui: Jer, eto, on je od svoje mladosti s Mojsijem. Služi mu danju i noću. Ostao mu je uvijek vjeran i nikad nije govorio ludosti niti mrmljao. Ako već Bog nekome treba dati duha Mojsijeva, onda je to ipak on, Jošua, njegov prvi suradnik. A evo, Bog dijeli „kapom i šakom“ svoje darove kud i kamo stigne. Treba valjda znati tko je Bogu blizak i tko te darove zaslužuje. Tako je mislio Jošua. No „Mojsije je bio veoma skroman čovjek, najskromniji čovjek na zemlji“, kaže knjiga Brojeva (Br 12,3). Zato Mojsije velikodušno i nadahnuto odgovara: „Zar si zavidan zbog mene? O, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga Duha!“

Doista, Mojsije je bio skroman čovjek i svet čovjek. Bio je Božji čovjek. Postupio je po Božju, upravo onako kao i Isus u današnjem evanđelju. Kad su apostoli htjeli zabraniti nekom čovjeku da čini čudesne znakove u Isusovo ime, Isus odgovara: „Ne branite mu!… Tko nije protiv nas, za nas je!“

U svakom se naraštaju, braćo i sestre, javlja taj problem. Zar se nisu još u apostolsko vrijeme žalili vjernici grčkog jezika da se u svakodnevnom posluživanju zanemaruju njihove udovice? Zar mnogobrojni slučajevi zavisti u povijesti Crkve nisu doveli do poznatog latinskog izraza „invidia clericalis“ – što znači: klerička zavist.

Često i mi tako gledamo. Sudimo i zavidimo. Ljute nas ti „gotovani“, ti „pridošlice“. Netko od svoje mladosti nastoji služiti Bogu i, ljudski govoreći, živi neporočno. Godinama se trudi oko dobra, nastoji živjeti u skladu s Božjom voljom. I onda dođe neki zakašnjeli „radnik jedanaestog sata“, i onda se izjednačuje s nama, a koji puta, kako se kaže: pokupi, štoviše, sav kajmak ili sve vrhnje?

Dakle, poruka današnje Božje riječi je jasna. Prvo: Bog daje darove kome hoće i kako hoće. Zar sam ja pozvan određivati kome će Bog dati darove? Drugo: zar ja stvarno mislim da ću imati manje zato što Bog daje i mom bratu ili sestri? I treće: Bog daje darove na saziđivanje, na izgradnju. Važno je da se Crkva po tim Božjim darovima izgrađuje, važno je da su oni djelotvorni. A zavist je uvijek besplodna i samouništavajuća. Ona je žučljiva, ona je izvor razdora i mržnje. I ishodište mnogih grijeha. Zar nas i Ivan Krstitelj ne uči svojim primjerom kad jednostavno kaže: „On treba da raste, ja da se smanjujem“ (Iv 3,30). To su, dakle, Božji su darovi i tko se onda usuđuje prosuđivati ih?

Kako ono u Knjizi Mudrih izreka Mudrac i nas opominje: „Sine moj, ako te grešnici mame, ne pristaj; makni nogu od njihove staze, Jer na zlo trče svojim nogama“. Eto kako su važne i oči i ruke i noge! Dobro oko u čovjeku vidi bližnjega, a zlo oko vidi samo neprijatelje. Dobre ruke darivaju i pomažu, zle ruke samo uzimaju i otimaju. Dobre noge hite u pomoć, a zle noge samo u propast. Zato danas usrdno zamolimo Gospodina da nam podari čisto oko, plemenite ruke i noge hitre samo na dobro!

Amen.

Prema: prof. dr. vlč. Zvonko Pažin