DEVETNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU B

(1 Kr 19,4-8; Ef 4,30-5,2; Iv 6,41-51)

 

HRANA KOJA OBEĆAVA VJEČNOST I SITOST

Upravo nakon velikog životnog razočaranja, nakon 15-ak godina propovijedanja bez vidljivog napretka, kroz progone i kroz krizu zvanja i života prolazi i Sv. Ilija i traži od Boga da ga uzme k sebi, da umre, ali Bog ga naprotiv osnažuje, hrani i krijepi spremajući mu novo poslanje.

UVOD U POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre! Vjerujem da smo se ponekad u životu toliko razočarali da smo htjeli odustati od svakog svoga zacrtanog cilja: i od planova koje smo imali, od posla, a nekad možda i od onog najvrjednijeg – od života. Nismo ni prvi ni zadnji koji su prolazili kroz poteškoće i kušnje u životu. Nismo jedini koji misle da bi se svijet trebao pokloniti nama, da se više nemamo snage boriti protiv „vjetrenjača“ i da bi bilo bolje potražiti neku mirniju i sigurniju luku. Ovih nekoliko prošlih nedjelja slušali smo o hrani, o kruhu! Isus je taj kruh koji nam nudi istinsku sitost, nudi smisao našem besmislu i cilj našem lutanju. Mi ne možemo živjeti bez kruha. U poteškoćama sebi postavljamo pitanja: Jesam li i od njega odustao kao što odustajem ponekad od svojih ciljeva? Gledam li u budućnost s pouzdanjem i jesam li spreman oprostiti sebi i drugima,  kako bi se i u mom životu dogodile velike stvari? Pozvani smo, evo, braćo i sestre, danas povjerovati Bogu jer on vodi povijest. I zamolimo ga da ne digne ruke od nas i da nas nahrani živim kruhom!

Ilijina životna škola

Život vjernika nikada nije bio lagan i uvijek traži žrtvu i odricanje, traži spremnost na potpuno predanje. Krenemo li malo u Ilijina vremena, mogli bismo i iz njih naučili vjernički živjeti u ovom našem vremenu. Poznato je da se kralj Ahab oženio se pogankom Izabelom, koja je na dvor uvela pogansku vjeru, i k njoj obratila sve sluge, pa i samoga kralja, a vjera u Izraelova Boga bila je zabranjivana. Zavladao je strah u zemlji, a sam prorok Ilija progonjen, pobjegao je u pustinju. Na putu je iznemogao, sjeo pod neki grm, i zaželio umrijeti, govoreći Bogu: „Već mi je svega dosta, Gospodine!“

No, Bog ga – ni tu, ni takvoga! – ne ostavlja. Čudesno mu pripravlja u pustinji kruh i vodu, i po anđelu ga hrabri i potiče: „Ustani i jedi, Ilija, jer je pred tobom dalek put!“ Nije li sve ovo i za nas danas velika životna škola?

Rekli bismo: prorok Ilija kao da živi u današnjoj Bosni, kao da se sprema za Njemačku, Austriju ili Irsku?  Ili ima neku drugu destinaciju na Zapad…? Sad zapažamo kako je čudesna i svevremena Božja riječ!? Mnogima i od nas dosta je svega; mnogi nemaju više snage gledati u neizvjesnu i nesigurnu budućnost, ostavljaju sve i odlaze što dalje odavde… Prorok kao da čita dušu našega čovjeka, kao da se pretvorio u njihov život. No, ono što prorok Ilija naglašava nije bijeg od života i stvarnosti, nije bijeg od križa i poteškoća nego bijeg od grijeha, bijeg od bliže grešne prigode. Nije li možda upravo to ono na što i nas poziva: bježite od droge, nemorala, mračnih i tamnih podruma, od svega što je danas pod navodnicima „normalno“ – tj. bježite od istospolnih brakova, od smrti djece pod majčinim krilom, od smrti nemoćnih staraca i starica… A još bismo  mogli dugo nabrajati na što nas prorok potiče od čega da bježimo? Poziva mlade da očuvaju svoju čistoću i nevinost, poziva bračne drugove na vjernost, a one koji su zavjetovani da ne napuste evanđeoske ideale! Prorok je, braćo i sestre, opomena svima nama, svima onima koji su se umorili i koji kao i on u strahu kažu ono što mi u BiH tako često čujemo u današnje vrijeme: „Već mi je svega dosta!“ Zar je to pravi put u nebo? No, kao što Bog nije napustio proroka Iliju u pustinji, tako neće ni nas u BiH! Kao što je njega hranio kruhom i riječju tješio, tako hrani i sokoli i nas kruhom Riječi i euharistijom. Jer i pred nama je dalek put, kao što je bio pred Ilijom. „Sve do Božje gore Horeba“ – a to znači do neba!

Nebeski ljudi

U drugom današnjem čitanju sv. Pavao nas moli: „Ne žalostite Duha Svetoga, Božjega, kojim ste opečaćeni za dan otkupljenja!“ Oni koji su opečaćeni Duhom, posvojeni su i uvedeni u rod s Bogom (usp. Dj 17,28). Stoga kaže Pavao: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću!“ Kršćani su već na zemlji nebeski ljudi. Može li se to vidjeti? Naravno! A kako i po čemu? Pa, evo odgovora u Pavlovim riječima: „Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti. Budite, dakle, nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris.“ Kojeg li nebeskog ideala – mirisati Bogom?! Sličiti Bogu! Sv. Pavao nas podsjeća da smo opečaćeni Duhom Svetim i da se tako trebamo i ponašati. On nabraja mane koje kršćani trebaju izbjegavati, ali ujedno i vrline koje bi trebali uznastojati postizati svaki dan u sve većoj mjeri. Daj Bože da tako i bude!

Snaga koju daje Kruh života

U Današnjem evanđelju nam se Isus predstavlja kao „Kruh života“! Mnogi koji su jeli taj Kruh opet za njim čeznu, a neki se sablažnjavaju o njega i mrmljaju protiv njega. Isus uzima prispodobu kojom potvrđuje da je on „mana koja silazi s neba“ i bez koje su ljudi nesretni i uvijek gladni. Danas mnogi nutricionisti savjetuju kako za vrhunske sportske, ali i druge vrhunske rezultate morate imati odgovarajuću ishranu. Morate jesti što više korisnih sastojaka, nezasićenih masti, proteina, minerala… Upravo ovih dana još uvijek traje ljetna Olimpijada i mnogi strepe hoće li njihovi sportaši donijeti neku medalju? Hrvatski sportaši su ih osvojili već nekoliko. Iako je Hrvatska mala zemlja! Međutim, naša najveća medalja je već donesena, a to su zajedništvo i sloga,  to je međusobno uvažavanje i povjerenje koje igrači imaju! To je snaga vjere i molitve, i Kruha nebeskoga, koji je hranio i njihove djedove i bake! Treba nam i danas što više toga Kruha! ( Možda ste i sami mogli naići na internetu na svjedočenje vjere u Božju pomoć najvećeg srpskog tenisača koji je već osvojio zlatnu medalju na Olimpijadi, kad kaže da u trenucima kad više nije imao snage i kad je jedva stajao na nogama kako je osjetio snagu i pomoć Božju bez koje ne bi postigao to što je postigao!). Treba nam dakle snage koju nam daje Kruh života, koji je s neba sišao. To je kruh života za sve one koji u njega vjeruju. Isus danas otkriva značenje „znaka“ kruha, koji je ponudio okupljenom mnoštvu. To nije tjelesni kruh, nego je to „kruh koji je s neba sišao“, kruh koji zasićuje čovjeka zauvijek, održavajući ga u životu za vječnost.

(U Bibliji često ponavljani pojam mrmljanja javlja se i u našem životu. Kako se samo prepoznajemo u ovom izrazu! Mnogi od nas i danas mrmljaju kad nije po njihovu, kad nije onako kako bi oni htjeli, pa makar se radilo i o sitnicama, a zaboravljaju da u Očenašu molimo „budi volja tvoja!“ To nas podsjeća na onaj  prolaz izraelskog naroda kroz pustinju i izražavanje nepovjerenja prema Bogu, odnosno još gore, izazivanja Boga. Čim su malo osjetili glad, mrmljali su protiv Boga i Mojsija (Br 14,2). Sam Bog se pita dokle će više mrmljati taj nevjerni i nezadovoljni narod?! (Br 14,27). Evanđelist se poziva na kruh – manu u Izlasku, a tako ocjenjuje i današnje Isusove nevjerne slušatelje, koji su odmetnici i ustrajni u nevjeri kao i narod u pustinji. Slušatelji su nezasitni, traže znak, a ne žele vidjeti ni znak ni znakove.)

Božja riječ i euharistija

Danas, dakle, ostaje pitanje i za nas koji slušamo ove riječi koje dopiru do naših ušiju, a nadamo se, i do srca. Znamo da se svako živo biće, da bi opstalo, da bi raslo i napredovalo, mora se hraniti. To vrijedi i za čovjeka, za njegov naravni, ali i nadnaravni život. Stoga nas Isus danas poziva da se hranimo kruhom za život vječni tj. samim Njime. Kolike su samo knjige napisane o kruhu? Kad se, recimo, mi stariji sjetimo djetinjstva i one kriške kruha namazane mašću ili marmeladom, pa trk za govedima ili svinjama koje smo trebali čuvati i napasati…mmm! A ovdje se, evo, sam Isus nudi pod prilikama kruha! To je neprocjenjiva hrana koja obećava vječnost i sitost. Budući da se Bog snizio do naših nizina i donio nam hranu za let u nebeske visine, moguće je dosegnuti i najidealnije visine. Hrana za takav let je Božja riječ i nadasve euharistija, koja je u središtu života i navještaja svete Crkve. Zna Bog, da k njemu nitko ne može bez njega. Zato nam sebe daje, da bismo mogli letjeti – sve do njega! Tko god s vjerom pristupa k stolu riječi i stolu euharistije, neće ostati u nizinama, nego će se uspinjati k nebeskim – Božjim visinama. Daj, Bože, da tako i bude, te da, hraneći se Kruhom života postignemo njegov plod – život vječni. Amen.

Prema: vlč. Anto Dominković, Katolički tjednik

„Lopta“ od kruha

I za kraj kao i uvijek priča o ljubavi prema kruhu i nogometu! Možda malo više o kruhu! I poštovanju! Uživajte.

Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće.
Neki starac, ugledavši na ulici „loptu“ koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih.

„Stari, ostavi to! To je naša lopta!“ prvi se javi Ivan.

„Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet“, dobaci Marko.

„Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama?“ smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh.
„Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu“, opet se javi Ivan.
Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga.

„Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu?“ reče Marko.
„Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem“, ljutito će Ivan.
„Vratit ću vam vašu ‘loptu’“, mirno reče starac, „ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa.

Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu:

„Evo vraćam ti tvoju ‘loptu’ i nadam se da više nisi tako ljut na mene.“
Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.

Amen.