POZDRAV I UVOD U POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, prošlu nedjelju smo u evanđelju slušali o čudu u kojem je Isus s deset kruhova nahranio mnoštvo. A danas slušamo o tome koji nam je i kakav kruh uistinu potreban. Ono čime hranimo tijelo odražava naše tijelo, ali ne i duh kojem je također potrebna hrana kako bi čovjek živio i ostao na životu. Da možemo živjeti ne samo tjelesno već i duhovno, sam Isus nam se darovao kao hrana duhovna. I za nas je veliko i tajanstveno ono čudo kojim je Isus nahranio mnoštvo samim sobom, to jest svojim tijelom i krvlju.

M na žalost u brizi za tjelesnim nerijetko zapostavljamo ono duhovno. Stoga se na početku ove svete mise  pokajmo za sve svoje grijehe, kako bismo se čista srca mogli okrijepiti Kristom – hranom i Kruhom koji silazi s neba! – Ispovijedam se…!

PROPOVIJED

Braćo i sestre, u odlomku današnjega Evanđelja uočavamo više detalja koji se mogu primijeniti i na nas – ljude današnjega vremena. Tako vidimo kako mnoštvo ljudi nastoji pronaći, a potom i susresti Isusa koji se nakon umnažanja kruhova povukao u osamu jer su ga bili planirali zakraljiti. Ukrcali su se u svoje lađice i otišli su s drugu stranu Galilejskog mora, jer im je stalo da ga nađu. Ni danas vrijeme nije drugačije.  Postoji mnoštvo ljudi koji traže Isusa, izlažući se također i stanovitim naporima da ga pronađu. Kao što su se onda Isusovi sunarodnjaci ukrcali u barke i otputovali na drugu stranu mora tražeći ga, tako i danas ima mnoštvo onih koji prelaze preko mora i oceana, preko gora i planina da dođu na neko mjesto gdje su čuli da se tamo osjeti na poseban način njegova prisutnost. Takva mjesta su najčešće mjesta na kojima očekuju vidjeti ili doživjeti neko čudo ili zadobiti uslišanje u svojih zavjeta i molitava. Stoga se može reći da ima mnogo onih koji se izlažu naporima, a ponekada i opasnostima da prevale velike udaljenosti da bi ostvarili ispunjenje vlastitih želja, bilo da se radi o želji za zdravljem, ili da se radi o nekoj drugoj potrebi.

Isus međutim jasno odgovara i nekadašnjim, a i današnjim svojim tražiteljima: Tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Jasno im daje do znanja da je razumio njihove nakane koje nisu baš naj ispravnije, te da onda zbog toga ni rezultat njihovog traženja ne može biti dostatan. Potom im upućuje i preporuku koja bi trebala biti nit vodilja svih njihovih napora i zalaganja: Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Nedvojben je bio njihov trud i napor, ali kriva nakana i pozadina uloženog truda ne dopuštaju ostvarenje najvećeg rezultata. Pa kako onda, tako i danas, neosporno je da se čovjek današnjega vremena iznimno mnogo trudi i da radi, pa i onda kad se odlučuje na određene vjerske inicijative i pothvate. I kako se onda trudio da dođe do Isusa da bi mu Isus osigurao lagani kruh, tako i danas mnogi bi Isusa htjeli za zaštitni znak lagodnijeg života i kao pomoć u iznalaženju boljeg i lakšeg komada kruha. Međutim, mnogo je spornije i upitnije drži li se i današnji čovjek u svim svojih nastojanjima poticaja i pravila koje Gospodin iznese u Evanđelju? Isus nas poziva da radim za hranu nepropadljivu koja ostaje za život vječni! Sva naša pozornost i svako nastojanje moraju biti vođeni ovom nakanom, ukoliko želimo doći do središta osobe Isusa Krista, do onoga što on ustvari jest, a ne do neke njegove karikature koju tražimo prema svojim potrebama i koristimo prema  svom nahođenju.

Zato nam se može dogoditi da Isusa intenzivno tražimo i zazivamo, a da on ipak bude daleko, jer ne tražimo od njega ono radi čega je on htio biti s nama, već se usredotočujemo na sasvim sporedne sadržaje, jer nam je pred očima hrana propadljiva umjesto one nepropadljive. Kad bismo mi vjernici usmjerili sebe i svoje živote punim intenzitetom prema Gospodinu, tražeći ga radi njega samoga, da mu se poklonimo i da život ispunimo njegovom prisutnošću koja nas duhovno krijepi i snaži, kad bismo svoje energije posvećivali više traženju Kruha nebeskog nego zemaljskog, onda bi se stvarao  sasvim novi poredak u kojem nikome ne bi nedostajalo kruha, jer bismo jedni u drugima prepoznavali braću. Ovako, dok grčevito stišćemo koricu kruha u ruci, dok se mučimo kako je uvećati i kako steći zalihe za budućnost, mi trošimo svoje energije na ono što je u životu sporedno, i onda svome životu dajemo neki sasvim drukčiji tijek. U takvom kontekstu i kad vidimo neki znak, ne vidimo ga kao znamenje Božje, već kao sredstvo svoje koristi koje bismo htjeli pretvoriti u kapital ili od njega stvoriti životnu olakšicu.

Vrijeme je, stoga, da ozbiljno poslušamo glas Gospodnji. Umjesto da isključivo i najviše razmišljamo o tome kako se domoći kruha, on u nama potiče želju da vjerujemo u njega kao u onoga koga je Bog poslao i da u njemu vidimo i razmatramo božansku prisutnost. Umjesto da se zasljepljujemo vlastitim željama, On nas potiče da radimo za hranu nepropadljivu koja nas prosvjetljuje i krijepi za život vječni. Umjesto da budemo usredotočeni na svoje potrebe, on nam nudi svoja znamenja da bismo u njemu pronašli sigurnost i utemeljenje. Jer želja za kruhom može čovjeka zaslijepiti, dok želja za Bogom u čovjeku otvara nova obzorja i skida mu mrenu kratkovidnosti nakon čega uočavamo Boga koji nam se približava i koji djeluje za nas. Slušali smo da ljudi Isusa ne traže zbog Mesijanskih znamenja, niti zbog potrebe da mu se poklone kao Bogu i da preko njega otkriju veličinu Božje ljubavi, već samo ukoliko smatraju da im je dovoljan Bog kojega mogu iskoristiti kao proizvođača ili dostavljača osnovnih živežnih namirnica. Traže ga zbog svojih potreba koje su više egzistencijalnog nego esencijalnog tipa, čime pokazuju da ne poznaju dobro ni sebe same ni svoje potrebe, dok on pokazuje da u čovjeku čita i pronalazi mnogo više i dublje nego što to čovjek sam u sebi vidi.

Pozvani smo, evo, i mi danas krenuti   traženju onog Kruha života i raditi za hranu nepropadljivu! I usmjerujući sav svoj život Isusu i euharistijskom kruhu u kojem nam se On nudi kao istinski kruh, stvarat ćemo novi svijet i doživjeti radost ispunjenja vlastitog života. Tražimo ga i trošimo se uključujući se potpuno u ovu djelatnost, jer nas samo on može nahraniti i napojiti do te mjere da ne ogladnimo i ne ožednimo nikada. Radimo za hranu nepropadljivu ukoliko i sami   želimo ostvariti nepropadljivost života vječnoga koja se stječe jedino na ovaj način.

Amen.

Prema: prof. dr. don Ivan Bodrožić