Znati ili vjerovati

Oduvijek je bilo ljudi koji su tvrdili da vjeruju samo u ono što se može dokazati. Govor o Bogu, uskrsnuću, vječnom životu, oni smatraju tek pobožnom iluzijom koja pomaže ublažiti tvrdoću života i okrutnost smrti. Što ako je vjera u Boga doista samozavaravanje? Proizvod ljudskih želja? Potisnutoga straha od smrti? Veliki ‘učitelji sumnje’ (Feuerbach, Sigmund Freud, Karl Marx i drugi) tvrde: Nije Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, nego je čovjek stvorio i izmislio Boga kako bi lakše izašao na kraj s vlastitim smrtnim životom. U prvi mah, ova izjava zvuči uvjerljivo. Prema njoj, religijska povijest čovječanstva jedna je velika (samo)obmana.

Ako nastavimo razmišljati, rađaju se i protupitanja. Što ako je sve ono što tvrdi vjera istina? Kako to da pitanje o Bogu postoji od početka čovječanstva i uvijek iznova potiče ljude na razmišljanje i traganje? Odakle potječe taj ‘religiozni nemir’ u čovjeku? Zašto je većina ljudi u povijesti vjerovala u neki oblik nadživljavanja fizičke smrti? Nije li geslo – “vjerujem samo u ono što vidim” – prejednostavno, banalno, čak pomalo i primitivno? Kamo putujemo? Koja je svrha života? Što se s nama događa u trenutku smrti? Čemu se smijemo nadati? Takva su pitanja ljudi postavljali otkada postoji čovječanstvo i postavljat će ih dokle god budu živjeli na ovoj zemlji. Netko jednom reče da je čovjek “neizlječivo religiozan”. Pitati se o smislu života znači biti religiozan (A. Einstein).

‘Vjerujem samo u ono što vidim’ – ne, to bi bilo krajnje površno. I apostol Toma morao je nadići takav pristup stvarnosti. U kršćanskoj tradiciji on se pojavljuje kao “nevjerni Toma”. Predstavlja sve one koji u svom intelektualnom traganju hoće propitkivati vjeru tako što zahtijevaju, slično nekom prirodoznanstveniku, racionalne, empirijski provjerljive dokaze. Toma nije mogao povjerovati. Želio je Isusa vidjeti i dotaknuti svojim osjetilima!

I nakon osam dana, čitamo u evanđelju, Isus mu pruža dokaz: on ga smije vidjeti i dotaknuti. Usklikom: “Gospodin moj i Bog moj!” ispovijeda svoju uskrsnu vjeru. Za Tomu “spoznati Boga” jest nešto osobno i subjektivno: “Gospodin moj i Bog moj.” Doduše, Isus relativizira takav način dolaska do vjere: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” Tijekom stoljeća naraštaji kršćana vjeruju u Isusovo uskrsnuće na temelju svjedočanstva očevidaca – apostola. Znači li to da se vjera ne može dokazati, da moramo slijepo vjerovati, bez racionalnih argumenata, bez empirijskih dokaza, protivno znanstvenom razumu? Vjera i znanje – nespojive veličine?

Ponajprije, valja reći da Biblija ne poznaje moderni pojam znanosti koji je oblikovan racionalnošću i empirijom. Htjeti u tim kategorijama dokazati vjeru zbilja nije moguće. U Bibliji se radi o nečemu drugome. O unutarnjoj izvjesnosti (evidenciji) vjere, koja dovodi do drukčijega shvaćanja sigurnosti i očitosti. Vjera nije protivna razumu. Ona posjeduje drukčiju, u određenom smislu, dublju razumnost (racionalnost) od empirijske spoznaje. Ljudsko razmišljanje integrirano je u čin vjere.

U današnjem je evanđelju bitno također uočiti kako Toma želi doći do vjere u Isusovo uskrsnuće. Tako da dotiče Isusove rane. Tjelesni dodir povezano je s osobnim odnosom. Preko dodira izražavamo blizinu i povezanost. Tek kada stupimo u odnos, možemo (po)vjerovati drugom. Još je jedan detalj značajan. Toma dotiče Isusove rane. To je ključni trenutak. Rane simboliziraju patnju koju je Isus podnio iz ljubavi za nas. Tko takvu ljubav spozna i prihvati, otvara svoje srce i vjeruje uskrsnulom Isusu. Fra Anđelko Domazet