Nije prvi put da nam Pismo svjedoči: Bog pomiče granice našeg shvaćanja, očekivanja i odnosa. I u Mariji i u Elizabeti događa se jedno takvo pomicanje granica. Elizabeta je stara za rađanje. Nasuprot joj stoji Marija, mlada nazaretska djevojka koja začinje snagom Duha Svetoga. Marija i Elizabeta, dvije žene u kojima nemoguće postaje moguće. Kako? Božjom snagom. Dakako, ne nekom razarajućom Božjom silom, već snagom Božje ljubavi koja ne pozna granice i uvijek se očituje kao spasonosan izlaz za čovjeka. I jedna i druga na svijet donose živote koji će mijenjati svijet. Kad o tomu razmišljamo, onda moramo uočiti da se u Mariji i Elizabeti Bog očituje kao onaj koji dopire do čovjeka unatoč osramoćenjima i okovima pogibeljnih društveno-religijskih normi. Skrivati se od ljudi, ponekad je neizbježno i ljekovito, ali skrivati se pred Bogom potpuno je suludo. Štoviše, valja se izložiti Božjem pogledu koji nikada ne gazi naše dostojanstvo, nego liječi i odgaja. Izlaganje pred ljudima često je plod želje za priznanjem, pljeskom, potvrđivanjem naših stavova, uspjeha i dohranjivanjem svoga “ja”. Gorostasi vjere svjedoče da to nije put kojim se ide snagom vjere.

Ovdje valja zastati nad činjenicom da Elizabeta kliče Bogu kojem se svidjelo skinuti s nje “sramotu među ljudima”, a istodobno Djevičina trudnoća znači sigurnu sramotu među ljudima i put u sigurnu smrt. Elizabeta se Ivanovim začećem neočekivano lišava sramote, a Marija se zbog začeća sklanja od mogućih posljedica sramote. Onodobno shvaćanje sramote plod je društvenih uvjetovanosti i nezrelog razumijevanja Boga. Štoviše, Bog se, za razliku od nas ljudi, ničim ne uvjetuje u ljubavi prema čovjeku. U tom kontekstu postaje jasnije da za Boga nema te i takve ljudske sramote koja bi ga spriječila u skrbi prema ljudima; On očituje svoju veličinu i ondje gdje se ljudi više ne upuštaju u susret, gdje su već presudili drugima.

S još jednom važnom naznakom možemo proširiti promišljanje. Elizabeta proglašava Mariju blaženom jer je povjerovala, dok istodobno u kući ima muža Zahariju koji je zanijemio zbog nevjere Gabrijelovoj riječi. Zaharija je, znamo, imao viđenje u Hramu, ali je ostao gluh za Božju prisutnost koja mu se posred redovite svećeničke službe obraća na neredoviti način. S druge strane, Marija je u prezrenom galilejskom Nazaretu, daleko od slave Gospodnje i svih simbola Izraelove moći, no tamo Božji glasnik nailazi na Marijin raspoloživ stav predanja Božjoj riječi. Zaharija ostaje nijem do dana Ivanova rođenja. Time postaje slikom čovjeka krnje komunikacije, jer se odrekao temeljne komunikacije s Bogom. Upravo je to kritika i našim životima koji su najčešće nijemi s obzirom na Boga pa onda više ne ukazuje na Boga. To je kušnja kojoj smo trajno izloženi, ali i opomena da nije dovoljno pokriće služiti Bogu religioznim radnjama, potrebno je ono temeljno – vjernost Božjoj riječi.  Ako se to shvati, polazeći od Zaharijina primjera, tada naš život postaje govor. Za nadati se da ćemo kao kršćani uvijek posvješćivati taj biblijski trenutak. don Ivica Huljev