Bog je prijatelj života
Život je kao takav čudo. Tko ga može opisati, tko ga može ispitati? Usprkos svih naših muka i raspitivanja uvijek ostaje samo čuđenje. Dar života – bilo to kod mikroorganizama i biljaka, kod životinja i konačno kod čovjeka – dolazi od Boga!
O toj hvali Bogu kao Gospodaru života govori nam čitanje iz knjige Mudorsti. Tamo se izričito kaže: “Sve je stvorio da opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta.” (Mudr 1,14) U svako stvorenje Bog je stavio dobro, i želi svoje stvorenje voditi dovršenju. Iako su živa bića ovoga svijeta smrtna, a to se također odnosi na čovjekovo tijelo, – ipak vrijedi: “Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.” (Mudr 1,13)
Tko će nas otkupiti od vremenite i vječne smrti, koja je po grijehu prvoga čovjeka – i kako čitanje kaže (Mudr 2,24) – “đavlovom je zavišću došla smrt u svijet”? To je Gospodin Isus Krist. Vječni Božji Sin postao je čovjekom kao i mi i samoga sebe podložio smrtnosti tijela, Po svojoj smrti na križu on je pobijedio našu smrt i nama poklonio vječni život u svome uskrsnuću.
Kristova pobjeda nad smrću već je postala vidljiva za vrijeme njegova zemaljskog života na zemlji: ozdravljao je bolesne i uvijek iznova budio mrtve na život. U evanđelju ove nedjelje riječ je o dvanaest godišnjoj kćerki nadstojnika sinagoge Jaira, koja je bila teško bolesna i tada umire. Svi su se nadali da samo Isus može nju ohrabriti u Božjem povjerenju. On dođe, primi dijete za ruku govoreći: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” (Mk 5,41) I kaže se “i u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku.” Taj trenutni strah i jedinstveno događanje mora da su bili tako veliki, da ljudi zbog svoje radosti i ponovno zadobivenog života prije svega nisu mogli napustiti prostor.
Također u ovom čudu, Isus ide za tim, da pokaže blizinu kraljevstva Božjega. Bog je u svojoj svemogućnosti i ljubavi jači od smrti: on pobjeđuje pravi uzrok smrti, naime grijeh.
U otkupiteljskom djelu Isusa Krista bit će okajana čovjekova krivnja, i Bog nam svima pruža spasavajuću ruku oproštenja. Tako smrt gubi svoju strahotu, i mi se ne trebamo više bojati vječne smrti – naime pakla kao Božje udaljenosti, nego smijemo puni nade očekivati vječni i blaženi život u promatranju Boga u nebu.
Tako dugo dok živimo na ovome svijetu, želimo biti u ljubavi uz naše bližnje i njima na taj način omogućiti “život u punini”. Pažnja pred ostalim stvorenjima prirode spada isto tako u našu kršćansku vjeru, o čemu nas prije kratkog vremena podsjeća i papa Franjo u svojoj enciklici “Laudato si”.
U čitanju Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima, apostol Pavao piše: “Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.” (2 Kor 8,9) Da, mi smo bogato obdareni božanskim životom po Gospodinu našem Isusu Kristu. Mi se želimo sasvim povjeriti Gospodinu Bogu na zagovor Djevice i Majke Božje Marije, tada nećemo propasti, nego ćemo primiti život vječni.
Dvije čudesne pripovijesti: Oživljavanje mrtve djevojke i izliječenje bolesnice! Opisane su živo, zorno. To je Isusovo čudo. Za to postoje mnogi svjedoci. Nisu mogli svi obmanjivati.
Mnogi misle: takozvana “čuda” bila bi jednostavno djelovanje osobite psihičke snage, jednog jakog duševnog utjecaja. Ali se ne može objasniti izliječenje slijepca od rođenja, uskrsavanje mrtvaca ili hranjenje pet tisuća muškaraca s pet kruhova.
Ne, ima čuda, i ona se ne mogu izbrisati iz Isusova života. U čudu se Bog pokazuje kao stvoritelj i gospodar prirode. Ako je on njoj dao svoje zakone, tada je slobodan, izići izvan granica prirodnih zakona. Čuda su znakovi prisutnosti Božje u njegovom stvorenju. Ako se i danas događaju čuda (kao npr. u Lurdu), to je zato, da naša vjera bude ojačana u Božju prisutnost.
Ali čuda imaju i svoj vlastiti govor. Ona nam kazuju poruku. Tako čitamo i oba izvještaja o čudu u današnjem evanđelju. Oba govore o povjerenju, nadi i vjeri. Oba pokazuju ljude u najvećoj nevolji: oca, koji strahuje za život svoga djeteta, i ženu koja kroz svoju tjelesnu patnju ide pravim križnim putom. Oboje se okreću k Isusu tražeći pomoć. Njihova im vjera kaže: Isus može pomoći!
Žena, koja je bolovala od krvarenja, na kraju je snaga i svojih financijskih sredstava. Ona ne može više. U svojoj nevolji jednostavno želi potajno dotaknuti Isusa. Isus to osjeti i želi znati, tko ga se dotaknuo, ne da bi nju grdio, nego utješio, izliječio i otpustio.
Prizor je jaki simbol za svaki osobni doticaj Isusa. Mi ga i danas možemo dotaknuti: u sakramentima, osobito u pričesti, u kruhu koji je njegovo tijelo. Također u molitvi, u Crkvi koja je njegov vidljivi lik, u neku ruku njegovo odijelo, njegova vanjština.
Uskrsavanje mrtve djevojke za sve nas je znak, da susret s Isusom čini živim. Ako živimo bez Boga, životarimo kao da Boga nema, tada smo duševno kao mrtvi. Boga naći je kao uskrsnuće. I ono je moguće iako mnogi to ne mogu sebi predočiti. Dvije čudesne pripovijesti koje se također danas događaju. Među nama.
Fra Jozo Župić