Propovijed na 2. nedjelju po Božiću C

Braćo i sestre, evo, ponovno je pred nama danas proslov ili početak  evanđelja sv. Ivana, za kojeg bibličari kažu da ga je Ivan napisao na kraju svoga evanđelja, ali da ga je stavio ne početak. U nekoliko odlomaka Ivan je zapravo sažeo cijelo svoje evanđelje.

Zajedno s vama, želim se danas zaustaviti   na samo nekoliko rečenica ovog evanđelja koje smo slušali.

Dakle, zaustavimo se na riječima: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

Tko će popraviti čovjeka?

Mi se često se znamo diviti mehaničarima, ili serviserima najrazličitijih kućanskih aparata ili strojeva, koji točno poznaju aparat ili stroj ili automobil koji trebaju popraviti. Oni već ponekad po zvuku znaju što nije u redu. Pa i sami vozači koji duže vrijeme voze svoj automobil mogu po promjeni zvuka rada motora prepoznati da nešto nije u redu s njihovim automobilom.

Na žalost, kao da ne postoje serviseri ljudi. Ili ljudi zaborave na sebe, zaboravljaju otići povremeno „na servis“ – na preglede liječniku, da provjere je li sve u redu s njihovim zdravljem. Čak i kada primijete i osjete neku promjenu i smetnju, odugovlače otići liječniku. – Možda bismo psihijatre i psihoterapeute ili duhovnike mogli nazvati serviserima ljudi, ali kod njih jako malo ljudi traži servis, u usporedbi s onim brojem ljudi koji su, možda bi moglo zvučati krivo ako za njih kažemo da su pokvareni, pa ćemo reći: s količinom ljudi koji imaju problema.

Kao što serviser poznaje uređaje koje popravlja, kao što radnici u tvornici poznaju uređaj koji sastavljaju, pitamo se što je s čovjekom? Tko njega poznaje? Tko je njega sastavio? Ima li čovjek svoga stvoritelja koji ga najbolje poznaje?

Mi vjernici vjerujemo da nas je stvorio Bog, da je on naš Stvoritelj i naš najbolji Poznavatelj. On nam je dao i upustvo za rukovanje s čovjekom. A ta uputstva se nalaze u deset Božjih zapovijedi i u osam blaženstava. Čovjek ako želi biti blagoslovljen i sretan trebao bi se držati tih Božjih uputstava.

No, kada je Bog vidio da ljudima prakticiranje tih deset zapovjedi baš i ne ide, odlučio je on sâm,  – naš Stvoritelj, doći na svijet i pokazati nam kako bi čovjek trebao živjeti da bude sretan. I evo nas opet na riječima današnjeg evanđelja: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet.

Svijet ga ne upozna

I  tada se dogodila drama. Ljudi nikako nisu mogli prihvatiti da bi se Bog približio čovjeku do te mjere da se utjelovi. Ustvari tako nešto bilo je za ljude bogohuljenje. Savršeni Bog da dođe u tijelu čovjeka, a čovjek je tako često zao i zločest i pokvaren. To je za ljude bila hereza, krivo vjersko učenje. Međutim, Bog je baš to učinio.

Drama čovječanstva, od uvijek pa do dana današnjega, očituje se u riječima koje nam donosi Ivan u današnjem evanđelju: Bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna.

Pitamo se: zašto svijet uporno ne želi upoznati svoga Stvoritelja? Zašto svijet ne želi živjeti po uputstvima svoga Stvoritelja? Zašto ljudi uporno žele biti u svome filmu? Zašto ljudi ne dopuste da Bog uđe u njihov život? To nije lako saznati. Možda se ljudi Boje da bi tada trebali postati nekakvi fanatici?

No, ovo pitanje čak i ne bi trebalo toliko upućivati svijetu ili ljudima koji u Boga ne vjeruju. Ovo pitanje trebamo postaviti mi vjernici sami sebi! Mi vjernici koji smo redoviti na misi, mi vjernici koji redovito molimo. Što bismo se trebali pitati?

Mogli bismo se, na primjer pitati: ako smo vjernici zašto se bojimo? Ako smo vjernici, zašto smo depresivni? Ako smo vjernici, zašto se svađamo? Ako smo vjernici, zašto psujemo Boga i svetinje, zašto ogovaramo i prigovaramo? Ako smo vjernici, zašto u našim obiteljima nema ljubavi i mira? I konačno, ako smo vjernici, zašto uvijek u drugima tražimo uzrok naših problema?

Ako smo vjernici kako je moguće da uvijek želimo mijenjati druge, a nikada se ne pitamo trebam li ja sâm nešto promijeniti u svojem ponašanju i u svojem razmišljanju?

Primiti Boga

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše., zapisao je Ivan. Jesi li, dakle, primio Boga? Ili ga i dalje ne primaš baš ti, koji za sebe kažeš da si vjernik? Možeš sad pitati: A kako ću znati jesam li primio Boga?

Kada primiš Boga tvoji problemi ne će nestati, ali primijetit ćeš kako postaješ manje otrovan za sebe i za druge! Primijetit ćeš kako postaješ mirniji. Primijetit ćeš kako imaš više povjerenja u Boga i nećeš biti u panici, strahu i depresiji.

Primanje Boga je posao kojeg  trebas raditi svakoga dana. Svakoga dana treba primiti Boga i zajedno s Bogom raditi na svojim problemima. Mnogi misle da za to nemaju vremena, ali imaju vremena za Internet, za serije na TV-u, za ogovaranje, za svađanje u obitelji, za smišljanje kako ću se osvetiti drugome koji me je povrijedio, za negativno razmišljanje i za osjećaje mržnje. Za sve to nađemo vremena, ali za primiti Boga…, eh za to nemamo vremena!

Tko su moji?

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Tko je to moj? Jeste li se npr. pitali ovih dana zašto  Bog dopušta potrese, ratove, bolesti .. ? Ako se istinski pitamo, osjeti ćemo da Bog dopušta tragediju onda kada čovjek čovjeku postane vuk. Onda kada ljudi prestanu biti ljudi.

Jeste li primijetili i potrese dobrote i ljudskosti? Možda smo do prije samo nekoliko dana svi mi kukali i prigovarali. Samo smo zapažali ono što nemamo, a nismo bili zadovoljni s onime što imamo. Nakon neke tragedije, odjednom počnemo pakirati stvari i odjeću kojih smo se spremni odreći u kutije. Do prije par dana kukali smo zbog svega što nam nedostaje, a sada od jednom vidimo koliko toga imamo viška. I onda počnemo više cijeniti svoj dom, svoj krevet, svoju kupaonicu i grijanje koje imamo.

Na žalost, neki ljudi    i u   teškim situacijama pokušavaju unositi podjelu, pokušavaju  dijeliti narod po naciji: na Srbe i Hrvate, na katolike,  pravoslavce i muslimane. Netko tko i u teškim situacijama ima potrebu unositi podjelu i razdor, on je dijete  onoga čije ime glasi Podjela, Razdor, Diabalos, ili hrvatski Đavao. Zašto nam je potrebna prirodna katastrofa da ponovno u svoj život primimo Boga i bližnjega?

Dijete sam Božje

A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Čovjek koji je spreman primiti Boga, postaje dijete Božje. –  Kažu da su u rimsko doba carevi birali svoga nasljednika ne među svojim sinovima, nego među najsposobnijim vojskovođama, koje bi onda posvojili.

Jesam li, dakle, ja svjestan da sam dijete Božje? Jesam li svjestan da me Bog želi posvojiti? Jesam li svjestan da mi Bog želi besplatno darovati svu čast i svaki blagoslov? Ponašam li se kao dijete Božje? Imam li finoću, pristojnost i odmjerenost koja priliči sinu Kralja kraljeva? Poštujem li  sam sebe kao dijete Božje? Jesam li spreman otvoriti se kraljevskom dostojanstvu koje mi Bog želi dati?

Zatim, trebamo se pitati: vidimo li   u drugome dijete Božje? Vidimo li   u drugome Božje dostojanstvo? Bez prihvaćanja kraljevskog dostojanstva koje mi Bog daje i bez priznavanja tog dostojanstva u bližnjemu, ne može se živjeti vjera. Reći će možda netko da je to teško! I jest teško. Ali barem pokušajmo ponašati se ljudski i u skladu djece Božje! Ako se pitamo kako to dostojanstvo Božje prepoznati i u zločestim ljudima? Onda će odgovor biti: teško ćemo prepoznati! Ali barem kušajmo i probajmo biti bolji!

Dajmo Bogu šansu da nam pomogne! Umjesto da kukamo kako je teško biti pravi vjernik, hajdemo pokušati živjeti po Evanđelju, poput svetog Franje i mnogih drugih svetaca! Prepoznajmo silnu čast, dostojanstvo i blagoslov koje nam Bog daje i otvorimo se za njih! I prepoznajmo Božje dostojanstvo u bližnjem. Samo tako će nam se život promijeniti upravo onako kako nismo mogli niti zamisliti! Naravno na bolje!

Amen.

Prema: Župa Veliko Trgovišće