Gospodine, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje! (Lk 23, 42)

DOĐI KRALJEVSTVO TVOJE

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, danas na posljednju – 34. nedjelju u crkvenoj liturgijskoj godini – slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga. Kristovo Kraljevstvo ne dolazi ni od koga drugoga nego od samog Oca Nebeskoga, koji mu je predao sve od početka vremena! Ali Isusovo kraljevanje je dukčije od ljudskog kraljevanja, jer se ono temelji na služenju. On kaže: „Tko želi biti prvi, neka bude posljednji“! A to je posvjedočio i svojim životom!

Iako znamo da smo i mi kršćani pozvani nasljedovati Isusov primjer služenja, ipak smo često činili ono što je suprotno od toga. Zato ćemo i na početku ove sv. mise skrušena srca pokajati se za sve takve misli, riječi i djela, ali i propuste nečinjenja dobra, kako bismo bili dostojni ovih svetih otajstava! Ispovijedam se …!

PROPOVIJED – HOMILIJA

Braćo i sestre, na današnju svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga,   Evanđelje nam govori o posljednjim momentima Isusovog zemaljskog života. Možda je malo neobično slušati kako se slavlje današnje svetkovine, jedne od najvećih svetkovina u liturgijskog godini, temelji na događaju križa kao znaku patnje, ali s križem je započela Isusova pobjeda nad smrću i naše spasenje. Kada je Isus, gledajući zločinca pored sebe, izgovorio slijedeće riječi: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“, i mi sami dobili smo sigurnost da zemaljski život nije i neće biti završetak svega. U tom obećanju što ga je dao raspetom zločincu koji je visio pored njega na križu, Isus je i nama potvrdio smisao nade u život vječni.

Dakle, Crkva danas slavi svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja i usmjerava naš pogled prema Isusu na križu i prema onoj dvojici zločinaca pored njega. I nije to baš neka slika kralja, jer kakav je to kralj kojemu je prijestolje drvo križa, kojemu je kruna trnoviti vijenac, umjesto da  je zlatna? Kakav je to kralj koji nema ni žezla ni dvorca, koji nema ni svoje vojske?

Zapravo, gledamo Isusa na križu i shvaćamo da je križ poveznica neba i zemlje. Zabijen u zemlju, ali usmjeren je prema nebu. Takvi smo i mi sami. Stojimo na zemlji, zagledani prema gore, usmjereni prema nebu. I svakog dana u molitvi Gospodnjoj – molitvi Očenaša molimo: „Dođi Kraljevstvo tvoje!“ i nastavljamo: „Budi volja Tvoja. Kako na nebu, tako i na zemlji!“

Da bi doista na zemlji bilo kao što je na nebu, i mi smo tu zaduženi to ostvarivati. Zato smo na zemlji. To je naša zadaća: učiniti koliko god možemo da bude kako na nebu, tako i na zemlji. Mi kršćani smo pozvani suobličiti zemlju nebeskim vrijednostima. Mi smo, dakle, kao križ Isusov – stojimo na zemlji, zagledani u nebo. Mi povezujemo zemlju i nebo, to mjesto svoga sadašnjeg boravišta i budućeg života, stoga se i ja sada, zajedno s vama pitam: Koliko smo, evo, mi tu zemlju doista oplemenili, koliko smo je uljepšali nebeskim vrijednostima?

I nismo baš uvijek na onom putu po kojem život na zemlji postaje sve sličniji onom na nebu. Dakle, mi vjernici, kršćani, posebno smo dužni  govoriti ali i stajati na strani zdravog razuma, na strani moralnih vrijednosti i pozitivnih zakona života. Samo tako možemo ovu zemlju suobličiti Božjem Kraljevstvu i samo tako će se vidjeti da je Isus Krist kralj i vladar u našem životu – kad formiramo svoju savjest po Božjem zakonu i to pokažemo konkretnim, pozitivnim postupcima.

Zato nemojte, braćo i sestre, nikada gubiti vjeru da možete uvijek svojim glasom pomoći u formiranju pozitivnog društva, društva koje će biti utemeljeno na moralnim vrijednostima. Nemojte se voditi onim čestim teorijama da je sve već unaprijed dogovoreno i isplanirano, da „mi mali ljudi“ ne možemo  utjecati ni na što. Nismo mi mali, Bog nas je stvorio za velika djela. Nemojte gubiti nadu i vjeru da dobro uvijek može zavladati i vladati na zemlji!

Možda se mi ponekad u životu ponašamo drugačije, ponekad živimo bez povjerenja u Boga. Pa tako i mnogi roditelji gube nadu da će, recimo, upisati svoje djecu u vrtić jer se uvijek već unaprijed zna za koga su ta mjesta pripremljena. Ili kako u školi ne moraš učiti jer ionako kasnije neće biti posla u toj struci, a na fakultet da će se upisati tatini sinovi i kćeri umjesto pametne djece; da će  posao  dobiti samo podobni, a ne sposobni …! I tako redom! Ili kad neki kažu:  Neću izaći na izbore, jer se zna i bez mene tko će pobijediti i  tko će biti predsjednik?! Ili  kako je pojedina nogometna utakmica već unaprijed dogovorena, jer je sudac navodno s nekim postigao dogovor, netko ga je potplatio…? I na kraju, čak i za grobno mjesto valjda se već zna čije će biti bliže nekoj kapelici, jer prema  narodom mišljenju, taj će biti bliži na putu prema spasenju?

Braćo i sestre, nije dobro tako živjeti i nemojte tako učiti svoju djecu! U Očenašu molimo: „Dođi Kraljevstvo tvoje“… , to jest da na zemlji bude kako je na nebu“ – to je molitva koja nam daje nadu da se sve može izvesti na dobro i da Bog vodi naš život, a ne ljudi. Zar nismo čuli poruku današnjeg Evanđelja kako je onaj razbojnik, u posljednjem trenutku svoga života, zavapio Isusu: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje!“ i već je tada dobio obećanje da je njegova molitva uslišana. A po ljudskom sudu bio je zločinac. I po unaprijed poznatom zakonu znalo se kakav ga kraj čeka. Ali Isus mu u zadnjem trenutku govori: „Ne brini, spasit ćeš se, bit će onako kako ja kažem, a ne ljudi“.

I da zaključimo: budimo svjesni i sigurni da je Kraljevstvo Božje već ovdje i sada započelo i prisutno, da je započeo i ostvaren novi odnos među ljudima upravo na temelju zapovijedi ljubavi. Dopustimo Isusu da On zavlada i našim životom. Potrudimo se već danas pokazati da smo dostojni vječnog života s njim, koji živi i vlada u vijeke vjekova.

Amen.