AKO IMAŠ VJERE U ĆUPU NEĆE BRAŠNA NESTATI

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, danas slavimo 32. nedjelju kroz godinu. Potaknuti današnjim misnim čitanjima koja smo do sada sigurno više puta čuli, a i danas ćemo ih čuti, susrećemo se s Kristovim naukom koji nas uči da čovjek živi prvenstveno darivanjem sebe i svojih dobara za dobro sviju, a ne samo da misli na samoga sebe.

Dok prisustvujemo ovoj svetoj liturgiji, mi iskazujemo povjerenje u spasenje koje nam donosi Isus Krist. Obratimo mu se, dakle, skrušena srca i zamolimo ga da nam oprosti naše grijehe, posebno one koje smo učinili uvijek onda kada nismo imali pravog i istinskog povjerenja u Njega. – Ispovijedam se …!

PROPOVIJED

Braćo i sestre, pesimisti će sigurno reći kako nikada jedno zlo ne dolazi samo. U početku je izgledalo da će tako biti i s onom udovicom u Sarfati kojoj dolazi na vrata prorok Ilija i traži od nje pomoć. U ona davna – tvrda vremena po sebi je bilo tragično kad bi žena ostala udovica s nejakom djecom. Tada  nisu postojale   nikakve socijalne službe. Valjalo je teško raditi vlastitim rukama i opet biti upućen na dobrohotnost drugih, pa i tuđih ljudi. Udovici o kojoj govori današnje prvo čitanje, nije bilo to jedino zlo. Zavladala je suša, stotinu puta duža i veća nego ona što je zahvatila naše krajeve prošloga ljeta i jeseni. A to onda znači da je zavladala i glad. Već je osjećala užas u svojim grudima. Pomišljala je da će možda svojim očima morati gledati kako joj od gladi umire dijete.

I onda dolazi prorok Ilija. Traži od nje vode. U svojoj nevolji ona nije bila neljubazna, iako je prorok Ilija bio   stranac. Ali za nju nije bio stranac – krenula je da mu pruži vode. A onda, izgledalo joj je možda kao da se s njom neumjesno šali – veli joj da mu dadne i kruha. Ma, otkud joj kruh! I počne mu govoriti svoju muku. Ona ima još samo pregršt brašna i malo ulja. Upravo se sprema to pripraviti za sebe i za svoga sina. Nakon toga mogu, kaže, samo umrijeti. Međutim, Ilija zahtjeva da ona najprije njemu ispeče kolačić, a tek onda za sebe i svoga sina, jer, kako ju je uvjeravao, Bog će se pobrinuti da u njezinu ćupu ne nestane brašna, niti u vrču ulja. Izgledalo je to za nju nešto nečuveno! Rekli bismo, baš je pametan ovaj prorok! On traži da žena prvo njemu spravi kruha, a ako se njegovo proročanstvo ne bude ostvarilo, pa ona i njezin sin ostanu i bez svog posljednjeg obroka, on će možda samo reći kako mu je strašno žao. A na ovom svijetu i suviše je onih koji daju samo lijepa obećanja, kako to često potvrđuje gorko ljudsko iskustvo!

Ali, vidite vi te žene! Ona je povjerovala. Nije bila Židovka, nije bila njegove vjere! Učinila je ipak kako joj je Ilija rekao. I ostvarilo se njegovo proroštvo! Za mnogo dana imali su dovoljno hrane i ona i njezin sin i Ilija. Nije nestalo ni brašna ni ulja. Pravo Božje čudo!!

Braćo i sestre, baš je ganutljiva  ova biblijska zgoda! Samo možemo pomisliti i samo poželiti: Bože moj, da je meni ovakve vjere koju je imala ta žena! Da mi je one vjere Abrahamove! Da mi je one vjere koju je imala ona žena što je čvrsto povjerovala da će ozdraviti dotakne li se samo Isusovih haljina! Da mi je one vjere koju su imale naše bake i majke na ovim prostorima nakon drugog svjetskog rata kada su hrabro i odlučno same, uz Božju pomoć, podizale svoju nejaku djecu nakon što su im neprijatelji pobili očeve i muževe!  Da mi je vjere onoga rimskog satnika koji je izrekao onu besmrtnu rečenicu: „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će sluga moj!“

To su ti veliki ljudi! Oni koji su imali i koji imaju vjere! Vjeruju i onda kada to možda izgleda ludo i beznadno! Vjeruju da je Bog veći od svake nevolje i nesreće. Da Božja ljubav nadvisuje svaku našu ograničenost i slabost. I to je ona vjera koju Isus izričito traži od onih koji traže od njega pomoć, koji traže čudo. Jednom je čak izričito rekao: „Vjeruješ li da to mogu učiniti?“

Potrebno je na kraju još samo postaviti pitanje: A što je sa mnom? Gdje sam ja u vjeri? Kako je s mojom vjerom? Možda je moja vjera toliko puta samo deklarativna: kažem da vjerujem u Boga. Međutim, koliko ja životom vjerujem Bogu? Koliko sam ja kadar doista život svoj položiti u Božje ruke? Sjetimo se samo naših, ne tako davnih, događaja iz vremena rata. Kako smo i koliko smo puta dopustili da nas obuzme beznađe i nevjera? Jesmo li znali moliti s onim raskajanim carinikom iz evanđelja: Smiluj se, Bože, nama grešnicima! Htjeli bismo doista imati vjere kao toliki naši prethodnici u vjeri. Da se ne brinemo tjeskobno za hranu i odjeću, samo za jelo i piće. Zna Bog što nam je potrebno. Htjeli bismo svoje uporište položiti u Gospodina. Htjeli bismo doista biti kao oni siromasi Jahvini u Starom Zavjetu, kao oni siromasi Duhom, u Isusovom govoru na Gori, kojima je jedino pravo bogatstvo Bog i njegovo Kraljevstvo. Kako je Bog dobrostiv! Molimo  ga i u ovoj sv. misi da i nama udijeli toliko veliki i toliko važni dar one priproste, jednostavne i životne vjere. I sigurno će nam dati! Jer je dobrostiva ruka Njegova.

Amen.

Prema: prof. dr. Zvonko Pažin