ISUS SUOSJEĆA S NARODOM KOJI USTRAJNO PRATI NJEGA I NJEGOVE UČENIKE

POZDRAV, UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, u Svetom pismu Božji je narod često uspoređivan sa stadom ovaca, a oni koji su bili zaduženi za narod nazivaju se pastirima. Ta usporedba može nerijetko davati dojam omalovažavanja, jer ovce ne razmišljaju, one ide gdje ih pastir vodi, a ako ih ne vodi one se rasprše i pogibaju. Međutim, ovaj biblijski govor nema namjeru omalovažavati već želi prikazati veličinu razlike Božje brige za njegov izabrani narod i odgovornost onih koji su postavljeni za vođe i pastire naroda.

Zbog toga i mi koji smo primljeni u stado kojem je Krist pastir poučeni smo kako se treba čuvati od grabežljivaca. Ipak, unatoč tome padamo u napasti u kojima izlažemo sebe i svoje bližnje da dospijemo u opasnost smrti u grijehu. Zato ćemo se na početku ovog misnog slavlja iskreno pokajati za sve takve pogibeljne trenutke, kako bismo se u punini vratili Kristovu stadu! – Ispovijedam se …!

PROPOVIJED

Braćo i sestre, ako čovjek nešto izrazito ne voli, onda je to da ga netko uvijek želi i hoće nečemu poučavati – kako to mi kažemo: da nam netko stalno docira ili pametuje!Sjetimo se samo koliko smo pta nekome rekli da mudruje i da drugima soli pamet? Ne volimo također ni kad nas ulove u neznanju, jer smo uvjereni kako mi sve znamo. Pa nam je često ispod časti nekoga nešto upitati, jer to onda znači da smo mi kao neznalice i slabi.

Isus nam danas u evanđelju ukazuje na dvije ljudske slabosti koje čovjeka prate kroz čitav život. Jedna je u prostoru tjelesnoga, a druga u prostoru duhovnog. Čuli smo da Isus umorne i gladne učenike poziva u osamu, gdje će se odmoriti i nahraniti. I sam je iscrpljen, umoran i gladan.

Mi često s lakoćom prelazimo preko nekih dijelova Svetoga pisma, držeći ih gotovo nevažnim. To su tzv. prelazni redci koji često prethode nekim „glavnim događajima“ ili slijede iza njih. Na primjer: „Isus se sklanjao na samotna mjesta da moli.“ Ili: „Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje.“ Ili: „ I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao.“

U ovim rečenicama, dakle, možemo primijetiti Isusa – čovjeka. Vidimo Isusa koji ima potrebu povući se u osamu, biti sam i moliti se. Vidimo Isusa koji je gladan, kojemu se spava… Iako ovi dijelovi evanđelja ništa ne oduzimaju od Isusove božanske dimenzije. Štoviše, još je samo povećavaju. Bog čitavog svemira biva gladan, pospan, on jede, odmara se, povlači se u osamu i tuguje. U svim ovim svakodnevnim, običnim, a ipak bitnim stvarima, naš Bog je poput nas. Baš kroz ove detalje otkriva se nevjerojatna dimenzija utjelovljenja kao nečeg najboljeg što nam je Bog podario.

A onaj drugi primjer, onaj duhovni, oslikan je u Evanđelju prizorom Isusova suosjećanja sa svijetom koji ustrajno prati njega i njegove učenike. Taj isti svijet Isus će uskoro nahraniti, ali u ovom trenutku on misli na onu njihovu drugu glad. Sažalio se nad mnoštvom. Bili su nalik ovcama bez pastira, ovcama koje lutaju nesigurne, jer nema nikog tko bi im dao sigurnost. I što Isus čini? Evanđelist Marko kaže:“… stane ih poučavati u mnogočemu“. Dakle, poučavao ih je!

A što se najčešće radi u ovakvim i sličnim situacijama? Kako se reagira? – Pa često se misli da je rješenje za većinu problema dati ljudima više. Ljudima jednostavno treba dati što više „materijalnoga“. I onda će svi biti bez problema. Svi će biti sretni i veseli. Na žalost, ovaj mentalitet nas je već dobro obuzeo. Pa i u Crkvu se uvukao.

A mi danas slušamo i čitamo da je Isus, vidjevši gomilu, odmah znao što im treba. Naravno da su trebali jesti. Zato im je Isus to i osigurao. Ali Isusova suosjećajnost tu se ne zaustavlja. Njemu je jasno da ljude treba nahraniti, ali da ih prije svega treba poučiti o mnogočemu. Prije svega o Bogu i o odnosima s Bogom i bližnjim. Mnoštvo je toga dana slušalo Isusove riječi. Ali kad je Isusovo učenje postalo zahtjevnije, kad je Isus počeo govoriti o uzimanju i nošenju križa, o smrti i žrtvi, mnoštvo se prorijedilo. Znamo koliko je njih ostalo u podnožju njegova križa.

Oni koji su stvarno razumjeli Isusa i njegovo učenje, oni koji su ustrajali na Isusovu putu i koji su primili pouku i u njoj vidjeli smisao svega toga, samo ti su pronašli radost i novi život. Braćo i sestre, i nas danas treba poučavati. Trebamo Kristovu pouku. I to neprestano! Jer trebamo shvatiti da smo bića koja žive u dvije dimenzije: u tjelesnoj i u duhovnoj. Trebamo čuvati svoje tijelo, jer je ono Božji dar nama dan. Potrebno se odmarati. Ali trebamo i raditi na svojoj duši ako želimo ustrajati uz Krista. Trebamo ući u njegovu ljubav! Amen.

Prema: Ivan Andrić