Proročka poslušnost –

UVOD I POKAJNIČKI ČIN
Braćo i sestre, Božja riječ koju smo danas slušali upućena je upravo nama na razmišljanje kako bismo zapazili da se Bog služi svojim božanskim pravom da pošalje svoje izabranike ljudima kako bi ih oni uzdrmali u njihovoj ustajalosti u njegovoj Crkvi. A narod se ne da lako uzdrmati, pa makar bio svjestan da ne radi po Božjoj volji i po njegovom planu! Pravi proroci uvijek znaju uzburkati i potaknuti na kajanje i obraćenje. Zato danas već na samom početku ovoga slavlja zamolimo Gospodina da nam pošalje one svoje poslanike koji će nas potaknuti na pokajanje, a on neka nam po svom smilovanju oprosti sve naše grijehe i propuste! – Ispovijedam se…!
HOMILIJA – PROPOVIJED
Braćo i sestre, premda je ovaj današnji odlomak evanđelja sv. Marka o slanju dvanestorice apostola vrlo kratak, ipak je jako znakovit i bogat sadržajem (Mk 6, 7-13). Isus se kao Učitelj nije ponašao na uobičajen način, kao što su se ponašali židovski rabini onoga vremena. Premda su i sami imali učenike i druge sljedbenike, ipak ih nikada nisu na ovakav način slali da propovijedaju, niti su im mogli dati ovlasti koje je Isus dao svojim učenicima. Doduše, to nisu ni pokušali, pogotovo što Isus pred svoje učenike stavlja vrlo neobične zahtjeve. Tako od njih očekuje, kako smo čuli, da kada pođu na put, kako bi izvršili njegovu naredbu, uza se ne nose ništa, osim štapa. Ne zato što je pretpostavio da će sve drugo steći idući putem, već što je smatrao da im ništa od svega toga ne treba, jer je sve to znak navezanosti na zemaljska dobra. Zato veli da im ne treba ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, ni dviju haljina. Htio je da odmah, čim krenu, budu svjesni da ne idu putem zemaljskog interesa, već putem služenja Bogu poradi kojega su se svega odrekli.
Nadalje, u svemu tome možemo iščitati još jednu dodatnu poveznicu sa Starim zavjetom. Isus, naime, ne samo da se ponašao kao onaj koji ima autoritet proroka, pa i više od toga, nego šalje svoje učenike na isti način na koji je Bog u Starom zavjetu slao proroke. Inicijativa nikad nije bila njihova niti su imali privatnih razloga ili interesa ići kamo ih je slao. Naprotiv, inicijativa je bila Božja, te su često imali razloga pobuniti se kad su vidjeli uvjete koje im postavlja i zahtjeve kojima ih uvjetuje. I apostoli su poslani poput tolikih proroka koji nisu uzimali sebi za pravo određivati Bogu na koji će ih način poslati. Štoviše, nisu se osjećali sposobnima po vlastitom nagnuću davati savjete u ime Boga, već je sam Bog njih podizao iz naroda i slao ih da govore ono što im je on zapovjedio, pa i onda kad su zbog toga bili izloženi, pa čak i ugroženi. Trebali su vjerno naviještati ono što je Bog od njih tražio i onda kad su ih vlastodršci i moćnici zbog toga progonili. Moglo im se dogoditi da trpe nepravde i muke, ali oni nisu mogli ne izvršiti poslanje koje im je on odredio da vrše.
Čuli smo da Isus šalje po dvojicu svojih učenika. Grčki izraz za naš glagol poslati glasi apostelein . Odatle i jest značenje za apostola da je poslan. Biti apostol Isusa Krista ne znači dakle čast nego poslanje – trajna dinamika naviještanja Radosne vijesti, pri čemu su drugi korektiv i ispit našeg navještaja! Tu je jako dobro sv. Franjo Asiški razumio Isusa kada je prihvatio Njegovo Evanđelje i život po Evanđelju za Pravilo svoga života i života svoje braće. I tako je odredio da njegova braća – franjevci uvijek idu po dvojica i propovijedaju svijetu svojim životom evanđelje Isusa Krista. Tako su činili i čine ovdje u našoj Bosni i Hercegovini već 800 godina i tako su postali najstarija i najdržavotvornija institucija ove zemlje. I samo ako ne budu skretali s ovoga Kristovog i Franjinog puta – i franjevci i naš narod – moći će i dalje produžiti vijek svoga trajanja na ovim prostorima. – Evo, jučer sam bio u našoj župi Domaljevac gdje je bilo slavlje tzv. oblačenja franjevačkog habita naših pet mladića iz pet franjevačkih bosanskih župa. Jedan od njih je bio upravo iz župe Domaljevac koji se iz te župe odlučio nakon više desetljeća za taj duhovni – redovnički poziv. I zbog toga je to slavlje bilo upriličeno u toj župi. Dao Bog da se taj slijed nastavi, da se nastavi poslanje radnika na Njivi Gospodnjoj! Ali samo onaj koji je oduševljen nekim ili nečim, može radosno ići drugima i njima prenijeti tu radost!
Dakle, slično tome što se događalo u životu proroka, bilo je i u životu Isusovih Apostola i u životu duhovnih zvanja kroz cijelu povijest Crkve: svećenika, redovnika i redovnica. Njih Isus izabire da budu odvažni i vjerodostojni, da budu nezaustavljivi na svome svjedočanskom putu, poput sluge Božjeg fra Lovre Milanovića, poput Petra Barbarića i mnogih, mnogih drugih. Zato Isus od svih njih i od svih nas očekuje da ne nose ništa osim štapa i sandala. Zadaća im je bila vršiti njegovo poslanje, a ne svoje, te je stoga on i postavljao uvjete koje je on smatrao prikladnima za to poslanje. A istina, najbolje je i znao što im treba i kada će biti najvjerodostojniji. Čuli smo da sv. Marko evanđelist samo izvještava da su to poslanje apostoli i ispunili, jer kao poslušni Isusovi učenici nisu ni pomišljali kršiti nalog koji im je dao.
Možda vam je poznata ona zgoda kada su razgovarali glumac u kazalištu i svećenik, pri čemu je svećenik upitao glumca: „ Pa kako je moguće da ljudi iz kazališta izlaze ozarena lica i pričaju još neko vrijeme o onome što su vidjeli i čuli u kazalištu?“ A glumac je na to odgovorio svećeniku: „Pa moguće je zbog toga što se događa da mi u kazalištu pričamo o stvarima koje ne postoje, a u Crkvi ponekada se priča o stvarnostima koje postoje kao da ne postoje!“ Dakle, svijest o našem poslanju rađa se najčešće iz našeg živog, molitvenog susreta s Bogom!
Evo, braćo i sestre, iz svega ovoga što pred nas danas stavlja Riječ Božja, potrebno je da izvučemo pouku: da se uspjeh u naviještanju Evanđelja ne postiže izvanjskim pomagalima, tehničkom osposobljenošću ili gospodarskom moću, već isključivo vjernošću Isusovom glasu, to jest proročkom poslušnošću. Pa i onda kada Bog pred nas stavlja čudne, i gotovo nemoguće zahtjeve, ipak je njegova riječ i božanska snaga jamstvo ostvarenja našega poslanja. Treba samo dopustiti da On u nama djeluje i da se u nama proslavi. A kao pravi navjestitelji i apostoli, trebamo vršiti proročku službu, to jest kao osobe biti znak Božje prisutnosti na zemlji, što onda i naša djela i naše riječi trebaju odražavati. Zato nam je također potrebno moliti i svete Apostole i svoje utemeljitelje i sve zagovornike da nas zagovaraju, jer mi počesto u duhu svoga vremena ne vidimo koliko je istinita ova činjenica o kojoj svjedoči Evanđelje. I mi radije računamo na izvanjsku djelatnost i na pomagala ovoga svijeta, nego da računamo na snagu svoga duha koji se u vjernosti predaje Bogu i kroz koga Bog djeluje svojom moći. Ali preduvjet da bi Bog bio na djelu i dok ga i danas molimo za pogodno vrijeme – za osvježenje, za rod i urod naših polja i njiva i svega našega rada – je taj da se lišimo svih ostalih priručnih sredstava, te da Boga stavimo u središte svoga života.
Osobito danas molimo za dar ovakvog predanja Bogu i ovakve poslušnosti Isusovu glasu, te unesimo ovo evanđeosko svjedočanstvo u svijet. Ne smijemo smetnuti s uma da nas čekaju toliki potrebni kojima neće nitko pristupiti ni olakšati boli, ako to ne učinimo mi, Kristovi učenici. Odazovimo se Isusovu pozivu i preobražavajmo svijet svojom poslušnošću i vjernošću njegovu glasu, svjedočeći da smo uistinu pravi Kristovi proroci i apostoli.

Amen.

Prema dr. Ivan Bodrožić