Svetkovati ljudsku dobrobit – razmišljanje uz 9. nedjelju kroz godinu (B)

POZDRAV I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, kao i svake nedjelje i svetkovine, i danas smo pozvani usmjeriti svoje misli na Boga, na svoje bližnje i na same sebe. Potrebno je odmaknuti se od posla, od opterećenja i briga i odmoriti se i osvježiti u molitvi. Zato nam Bog i daje nedjelju kako bi nam pomogao u tome da se ne izgubimo u prolaznim stvarima već da se redovito podsjetimo na konačni cilj našega života, na ono neprolazno. Ali pri tome ne smijemo zaboraviti da smo pozvani činiti dobro, pozvani smo pomoći bližnjemu!

Bog nam je darovao dan odmora kako bi nam pomogao da se ne izgubimo u prolaznim stvarima kao u nekom vrtlogu. Ali budući da smo slabi i nemoćni, često se damo baš uvući u taj vrtlog. Zato se i na početku ove sv. mise pokajmo za sva djela gdje nam je prolazno postalo važnije od vječnoga. – Ispovijedam se…!

Braćo i sestre, dok slušamo  današnje Evanđelje čini nam se kao da je u suprotnosti s prvim današnjim čitanjem iz Knjige Ponovljenog zakona. Naime, u prvom čitanju čitamo kako Mojsije naređuje narodu da strogo drži i svetkuje dan subotnji onako kako je propisao Gospodin Bog. Toga dana bilo je zabranjeno raditi bilo koji posao, kako članovima obitelji, tako čak i životinjama. A s druge  strane Isus brani svoje učenike od prozivanja farizeja koji su smatrali da ne smiju trgati klasje subotom. Štoviše, i sam je potom pokazao, opirući se njihovom shvaćanju da ima pravo liječiti bolesnog čovjeka iako je subota, iako su oni smatrali da se subotom ne smije liječiti. Štoviše, ne samo da je činio nešto što se njima nije sviđalo, već je dao i obrazloženje prema kojemu je se njima suprotstavio: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“

No ova Isusova izjava može biti vrlo opasna, te se zlorabiti, jer se stječe dojam da je on bio protiv svetkovanja subote i protiv čuvanja njezine sakralnosti. Jer bi takva rečenica mogla ostaviti dojam da je Isus rekao da ljudi trebaju koristiti subotu, to jest danas nedjelju, prema vlastitom nahođenju. Pa mnogi tako i čine. Ne doživljavaju Dan Gospodnji danom kada se ide u crkvu slaviti svetu euharistiju, već vukući kao neku paralelu prema ovom događaju s apostolima, sebi daju za pravo da im nedjelja bude danom odmora, ili radnim danom, ali uvijek u smislu da se koristi za ono što oni procijene kao svoje dobro. Polažu pravo da  njime raspolažu   kako ih volja, bilo da tako žele nadoknaditi vrijeme za neke svoje radove koje ne stignu kroz tjedan, bilo da se žele odmoriti od napornog rada, pa ako uzmu nedjelju da se naspavaju ili pak da odu na izlete ili ako priušte sebi neku drugu vrstu odmora. I sve to mogu uredno staviti pod izraz da je subota radi čovjeka, te se i opravdati zbog izbivanja sa svete mise, jer nisu oni radi nedjelje, već je nedjelja radi čovjeka. Tako mnogi sebi opravdavaju poslove različite vrste za koje se ne pronalazi vremena u radne dane, pa se dadnu odraditi te poslove u Dan Gospodnji.

Međutim, ako bi se netko htio pozvati na ovu Isusovu rečenicu, previdio bi jedan važan detalj koji se krije i u prvom i u drugom čitanju. To jest pročitao bi samo dio koji njemu odgovara da jednostrano protumači svetopisamski tekst i Božju volju samo na svoju izvanjsku ili zemaljsku korist. Upravo tako su starozavjetne odredbe tumačili farizeji, koji su se hvatali slova, ali im je izmicao duh Božje riječi. Oni su se hvatali odredbe o zabrani rada, ali nisu imali u vidu pozitivnu odredbu o zajedništvu s Bogom. A u Starom zavjetu im je Gospodin Bog protumačio da se tog dana trebaju sjećati da su bili robovi u zemlji egipatskoj i da ih je odande izbavio Gospodin svojom snažnom i ispruženom rokom. Dan subotnji je trebao biti dan sjećanja na izlazak iz ropstva u slobodu, ali i obnavljanje jasnog sjećanja na oslobođenje koje nisu oni sami sebi podarili, već da je Gospodin izbavio svoj narod.

Prema tome, smisao štovanja dana Gospodnjega nije   samo u tome da bude neradni dan, već da slave Gospodina koji je oslobodio svoj narod. Smisao Dana Gospodnjega je da shvatimo da nas je Gospodin oslobodio da ne budemo robovi zemaljskoga rada, ali isto tako da ne budemo robovi pasivnosti koji ne znaju živjeti slobodno pred Bogom i ne znaju oslobađati ljude za Gospodina. Smisao ovoga dana je da spoznajemo da nas je Bog oslobodio da budemo njegova ljubljena djeca koja časte svoga Oca koji ih je oslobodio od ropstva i potlačenosti moćnicima ovoga svijeta. I ako taj dan činimo nešto čime se ne iskazuje čast našemu Bogu Ocu, onda smo zasigurno robovi. A to može biti i rad i nerad, i posao i zabava, jer temeljna motivacija i cilj tog svetog dana je da slavimo Oca nebeskoga. A jer je i dan subotnji podrazumijevao da se Izraelci sjećaju Božjih čudesa i da slave Boga svojim životom, a ne samo neradom, jednako tako trebamo činiti i mi kršćani koji smo nastavili slaviti Boga onoga Dana kada je naš Gospodin Isus izvršio spasenje ljudskoga roda – kada je uskrsnuo. A slaviti Boga svojim životom značilo je činiti dobro a ne zlo, značilo je ljude oslobađati od spona ropstva kojima su sputani, te jednako tako kao što je Bog ispružio svoju ruku da spasi svoj narod i Isus pruža svoju ruku i omogućuje čovjeku usahle ruke da i sam ispruži ruku, to jest da pokaže da je doživio spasenjsku oslobađajuću moć iz ropstva sputanosti. Slaviti Boga znači, kako nam je pokazao naš Gospodin, vršiti djelo spasenja ljudi, poput njegova spasenjskog djela koje je bilo najveći posao koji se ikada na zemlji obavio. Zato se ne može svetkovati Dan Gospodnji ako se ne svetkuje cjelovita dobrobit čovjeka, a te dobrobiti nema bez zajedništva s Bogom koji ga ljubi i oslobađa svakoga zla i svih onih samo zemaljskih pogleda na život.

Ali čovjek nije nastao sam od sebe niti sam za sebe. Stvoren je od Gospodina i za Gospodina. Zato je njegov istinski život živjeti za Gospodina. Zato mu je darovan Dan Gospodnji da se može ostvariti to zajedništvo s Gospodinom, a ne da mu nedjelja bude samo društveni neradni dan. Svima nam se stoga truditi doživjeti svetost ovoga dana i na neponovljiv način spoznati da toga dana Gospodin najviše radi oko našega spasenja pružajući nam svoju milosrdnu ruku i omogućujući našoj ruci da se ispruži do nebesa i do zagrljaja s vlastitim Ocem. Amen.

 Prema: prof. dr. don Ivan Bodrožić