Otpor u vlastitoj obitelji

Braćo i sestre, ne znam sigurno može li se danas ustvrditi da je obitelj najsigurniji prostor i ozračje u kojem se dijete može kao čovjek normalno razvijati i odrastati. Obitelj mu istina pruža  toplinu doma, pruža mu razumijevanje i podršku. A u Isusovo vrijeme   uloga obitelji je bila još važnija nego danas. Mladi ljudi su tada rijetko napuštali sigurnost koju im je pružala vlastita obitelj i otiskivali se u nepoznato. Takvi odlasci mogli su završiti neslavno, kako svjedoči i Isusova priča o izgubljenom sinu (usp. Lk 15,11-32). Ne znamo točno ni što se odigravalo u Isusovoj obitelji kad je kao tridesetogodišnjak odlučio, praćen prvim učenicima, krenuti od mjesta do mjesta i kao učitelj naviještati blizinu kraljevstva Božjega. Evanđelisti nam ništa ne kažu, je li Isus Mariji i Josipu povjerio svoje planove, je li s njima o tome prije razgovarao i kako su oni na to reagirali. Ili je možda jednostavno iznenada nestao?

Sv. Marko je jedini od evanđelista koji je sačuvao jedan, doduše prilično kratak i štur tekst koji nam ipak otkriva kako odnos Isusove šire obitelji prema njemu i njegovu poslanju nije bio lišen nesporazuma. Štoviše, čini se da je Isus i kod svojih nailazio na nerazumijevanje i otpor. Jer kako drukčije shvatiti njihovu reakciju na okupljanje velikog mnoštva oko Isusa koje je bilo spremno slušati njegovu riječ? Umjesto da i oni uživaju u njegovu uspjehu i da se sami priključe tom mnoštvu, oni idu «da ga obuzdaju» (Mk 3, 21). Evanđelist navodi odmah i razlog njihove zabrinutosti i odlučnosti da nešto poduzmu: «jer se, kaže, govorilo: ‘Izvan sebe je!’» (3,21). Radilo se očito o mišljenju nekolicine koja je odražavala reakciju jednog dijela naroda na ono što je Isus govorio i činio.

Sv. Marko ne želi nimalo uljepšati takvo mišljenje i te tvrdnje, niti traži razumijevanje za reakciju Isusove rodbine. Umjesto toga, on želi do kraja razotkriti razmjere otpora Isusu i njegovom učenju kad odmah neposredno nakon te riječi donosi reakciju pismoznanaca koja je neusporedivo oštrija. Oni kažu: «Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle» (Mk 3,22). Ako je prvi prigovor «izvan sebe je» još ostavljao mogućnost da se Isusovo neobično ponašanje protumači njegovom «ludošću» i barem donekle opravda, u ovom drugom prigovoru nema mjesta nikakvu opravdanju, jer on svjesno nastupa u savezu s đavolskim poglavicom. A i danas nazvati čovjeka luđakom ili opsjednutim znači duboko ga poniziti, s tim da je prva kvalifikacija puno blaža. Tvrdnja da je Isus opsjednut vrhunac je zloće onih koji ga ne prihvaćaju i suprotno je mišljenju   drugih koji nakon njegova prvog čudesnog ozdravljenja opsjednuta čovjeka zadivljeni govore: «Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se» (Mk 1,27).

Isus traži opredjeljenje

Dok ove riječi pismoznanaca o Isusovu opsjednuću donose i drugi evanđelisti, reakciju njegove rodbine nalazimo samo u Markovu evanđelju. Ako znademo da je sv. Matej evanđelist preuzeo više od devet desetina Markova teksta u svoje evanđelje, onda nam se nužno nameće pitanje, zašto je Metej ispustio taj kratki tekst. Je li bio uvjeren kako bi njegovi čitatelji mogli imati poteškoća shvatiti da su Isusova majka i njegova rodbina u jednom trenutku htjeli stati na put njegovu djelovanju, kao što i mi danas imamo poteškoća s tim tekstom kako ga razumjeti? No, tek se onda nameće pitanje, što je sv. Marko htio postići s tako osjetljivim tekstom u svom evanđelju? Nije li mogao jednostavnu tu zgodu zaobići ili izostaviti? Razumije se da je mogao, ali ako ju je donio, imao je razlog za to.

Odgovor treba tražiti u naravi najstarijeg evanđelja. Pišući kao prvi, Marko želi svojim čitateljima uvjerljivo pokazati da je Isus iz Nazareta, unatoč svim nesporazumima, svim otporima i na kraju potpunom odbačenju i osudi na smrt doista Sin Božji (usp. Mk 15,39). Sv. Marko ne skriva svojim čitateljima da i oni koji žele Isusa slijediti moraju računati s takvim prezirom pa i gubitkom života (8,34s.). Drugim riječima, čovjek se mora opredijeliti za Isusa sa svim posljedicama koje proizlaze iz toga. A od toga nije mogla biti izuzeta ni Isusova rodbina. Marko je donio primjer početnog neshvaćanja njegove rodbine kako bi naglasio važnost tog opredjeljenja. Ono je iznad tjelesnih veza i osjećaja rodbinske pripadnosti.

To je u drugom dijelu današnjeg evanđelja i znakovito izraženo. U izrazu evanđelista da su «majka njegova i braća njegova ostali vani» (3,31) sadržano je puno više od puke konstatacije kako je kuća bila puna i da za njih nije bilo mjesta. Oni su «vani» ne u odnosu na one koji su unutra, već u odnosu na «one što su sjedili oko njega u krugu» (3,34). Isus je središte stvaranja nove zajednice djece Božje i zato on može reći : «Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka» (3,35). U tom nema povlastice ni za koga, pa ni za Isusovu rodbinu. Svi moraju napraviti taj korak. A da ta rodbina nije u tom bila baš brza govori i Isusova prilično otužna reakcija na povratku u svoj Nazaret, kad je rekao: «Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu» (Mk 6,4). A te njegove riječi i danas imaju svoje značenje u svakodnevnom životu…I danas mnogi „veliki“ ljudi imaju više uspjeha i priznanja od drugih nego li od svojih najbližih…

Dakle, braćo i sestre, glavna poruka ovonedjeljne Božje riječi, a i pouka ove neobične zgode Isusova života nama današnjim slušateljima evanđelja mogla bi biti: umjesto čuđenja kako se Isusova rodbina mogla tako odnositi prema njemu, bolje bi bilo pitati se, jesmo li mi blizu njemu kao njegovi slušatelji danas ili se zadovoljavamo samo s tim što pripadamo obitelji njegove Crkve. Jer, na pravi način njegovoj Crkvi pripada samo onaj tko je spreman uvijek slušati njegovu riječ. Amen.

Prema: fra Ivan Dugandžić