POGLED NA DRVO KRIŽA

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, unatoč našim čestim zastranjenjima, našim grijesima i zlim djelima, Bogu je više stalo do našeg spasenja negoli nama samima. Bog ne odustaje od nas i od našeg spasenja. U današnjem prvom čitanju čut ćemo da je tako bilo i kroz povijest Božjeg izabranog naroda – Izraela. Ali i kad je taj narod odstupio od Boga, Bog je nadahnuo stranca da ponovno izgradi hram u Jeruzalemu. To je svjedočanstvo da Bog svoje stvorenje ne ostavlja bez pomoći. A najveće svjedočanstvo Božje ljubavi očitovano nam je u i od našeg spasenja u Isusu Kristu.

Unatoč našim zastranjenjima i i zlim djelima Bog dakle ne odustaje od nas i našeg spasenja. Pokajmo se stoga za sve naše grešne misli, riječi i djela te prigrlimo Krista po kome primamo spasenje! – Ispovijedam se… !

HOMILIJA

Braćo i sestre, možda ste i sami čuli onu poznatu istočnjačku priču u kojoj se pripovijeda kako je neki čovjek odlučio tražiti sreću. Tako je   putovao punih pedeset godina tražeći i raspitujući se za nju. Tražio ju je u palačama i kolibama, u znanosti i umjetnosti, u slavi i časti. No, nigdje je i ni u čemu  nije našao. Štoviše, svugdje je nailazio samo na probleme i žalosti, na bolesti i nedaće. Konačno, već ostario i umoran dolazi jednog dana do nekog hrama na kojem je pisalo: «Ovo je jedino mjesto na kojem ne odjekuje plač i gdje čovjeka ne muči nikakva bol, jer ovdje stanuje sreća.» Sav ozaren ubrzao je staračkim korakom koliko je brže mogao niz stepenice i drhtavom rukom otvori teška drvena vrata. I silno se iznenadio kad ispred sebe ugleda ništa drugo nego veliku okruglu dvoranu, a usred nje samo jedan grob.

I tu ova priča završava, a govori nam zapravo o našem zemaljskom životu koji je prolazan. Iza mnogih od nas ovdje prisutnih već odavno su prošli oni radosni i veseli trenuci našeg života, počevši možda od proslave prve pričesti, krizme, od dodjele đačke diplome, do završenog studija, ili od zaruka, svadbi, krstitki…ili mladih misa. Sve je prošlo, a sreće nigdje. Toliko smo možda proputovali i žrtvovali se da bismo je sreli, a nje nigdje. Nismo je našli zato što smo je možda tražili na krivim mjestima. Ili što smo je tražili bez Boga, a ona je   neodvojiva od Boga.

O tome, evo, govori i današnji odlomak svetog evanđelja koji donosi svršetak Isusovog razgovora s Nikodemom. A taj Nikodem se vjerojatno bojao po danu doći Isusu da ga tko ne vidi. ( Kao što su i mnogi od naših kršćana u onom ateističkom i komunističkom sistemu noću se vjenčavali i djecu krštavali!). Ali svejedno mi i takvima, kao i u Nikodemu prepoznajemo čežnju za Ljubavlju, za Svjetlom i Istinom – kratko rečeno:  čežnju za Bogom. Iako se Nikodem bojao,   smogao je hrabrosti, makar i po noći, tražiti Isusa. I nije odustajao dok ga nije našao. I nama je, braćo i sestre, trajna   zadaća tragati za Isusom – i po danu i po noći, i u srahu, i nesigurnosti, i u raznim pandemijama i bolestima. Trajna nam je zadaća htjeti biti Božji. Trajna nam je zadaća posvjedočiti da smo Božji.

I mi se poput Nikodema nerijetko krijemo u svoj mrak da nas nitko ne vidi. Stid nas je možda u školi, na radnom mjestu, ili u društvu kazati da postimo, da svakog dana molimo, da smo redoviti na nedjeljnoj svetoj misi, da pokušavamo živjeti po Božjim zapovijedima.

Poznat mi je, naime, jedan događaj koji se odigrao prije desetak godina u jednoj našoj mladoj obitelji koja je živjela i radila u Švicarskoj. Otac je otišao iza domovinskog rata, a majka je tamo i rođena i odrasla kao dijete druge generacije naših tzv. Gastarbeitera. Tamo su se i upoznali i, kako se kaže, uzeli se i dvoje djece rodili. Otac je djecu od početka odgajao i u vjeri – tradicionalnoj – onako kako je i sam bio odgajan. A majka je već imala drugačije i naprednije stavove. Kad je starije dijete – sin – već došao do vrtića, počeli su se ubrzo javljati problemi. Maleni sinčić je među djecom, od kojih su bila većinom djeca drugih nacija i različitih vjera, počeo se prije jela križati i moliti, kako je to u obitelji činio,  počeo je drugoj djeci govoriti o Isusu da je jači i moćniji od Supermena i najhrabrijih likova iz crtanih filmova – onako kako mu je tata znao u razgovoru tumačiti kada je dijete znalo postavljati ocu pitanja. I naravno, dječak je zapeo u oči ne samo drugoj djeci nego i tetama u vrtiću zbog svojih stavova i navika. Radio je ono što se ne radi u vrtiću. A tete odgojiteljice su se odmah požalile majci koja je ubrzo došla u sukob s mužem da prestane s djetetom tako postupati i „zaglupljivati“ ga u vjeri, da njihovo dijete ne može biti bijela ovca u vrtiću, jer radi ono što se u vrtiću ne radi. I da bude još gore, majka djeteta je „sukob – razilaženje“ s mužem zbog različitih metoda odgoja iskoristila za još jedno dublje razilaženje, budući da se na poslu već bila „spandžala“ s radnim kolegom i tako je došlo do njihove rastave u braku. A u tim slučajevima, po naprednim zapadnim zakonima maloljetna djeca na sudu pripadaju majci, i tako su djeca ostala bez oca , odnosno odgajana su do danas bez oca, po naprednim zakonima, da nauče u vrtiću i školi „ne raditi ono što nitko ne radi“, kako su tumačili i vjeroučitelju na vjeronauku – kada ih je pitao je li se prekriže kada se nađu za jelom i na ručku s drugom djecom, a oni su u glas odgovarali: „Pa nitko to u školi ne radi!“ Dakle, djeca žive u državi gdje je pred drugima zastarjelo načiniti znak križa, dok istovremeno na zastavi te iste države nema ništa drugo nego veliki križ! A ti napredni zapadni i europski zakoni stigli su i do nas u BiH još puno prije nego se Europa uopće približila Bosni ili Bosna Europi! Naime,  prije već skoro 20 godina u jednoj katoličkoj školskoj ustanovi ravnatelj – svećenik je naredio da se iz učionica ne samo katoličke gimnazije, nego i iz samog sjemeništa gdje se odgajaju budući svećenici i redovnici, moraju iznijeti  (mi kažemo izbaciti!) križevi! I bili su izbačeni! Ali je ubrzo nestalo i zvanja u tom sjemeništu! Ne mora značiti da je samo zbog toga ih nestalo, ali stari Latini su imali izreku: „Sapienti sat! Što znači: Mudrome je dosta!

Ono gore postavljeno pitanje svećenika djeci glede molitve prije jela vjerujem da ne bi dobilo puno drugačiji odgovor ni kada bismo ga danas postavili i odraslima –  roditeljima današnje djece?! I oni bi vjerojatno slično odgovorili?

A kada se danas čuje da ravnatelj škole, ili ravnatelj doma zdravlja ili voditelj općinskog, županijskog ili državnog ureda pozove svećenika na blagoslov – da mu blagoslovi uredske prostorije, u medijima se odmah podigne velika prašina i pitanja: smije li to činiti ili ne. Najčešće je negativan odgovor, jer kao u tim prostorima nije mjesto religiji. Nećemo ulaziti u to je li taj poziv kod svih bude iskren ili samo reklama, (a moram priznati da me je nedavno oduševio poziv na blagoslov radnih prostorija i sudjelovanje prisutnih u blagoslovu!),  nego se više pitam u čemu se danas sastoji sloboda i demokracija o kojoj svi govore, ako se jednoj osobi uskrati pravo na ispovijedanje vjere. Usput rečeno kome taj poziv svećeniku na blagoslov čini štetu? I kome čini štetu to što zreli muškarci – očevi obitelji – u Hrvatskoj javno mole u gradovima po trgovima i ulicama? A mnogi , ne samo da ih u tome ometaju, nego traže da ih se u tome spriječi i kažnjava!?

Očito, braćo i sestre, kad god mi izabiremo Božju stranu, zlo će se uvijek probuditi. Kad god odlučimo moliti, ustat će stotinu zlih duhova da nas rastresu. A snaga naše vjere ne pokazuje se prvenstveno i samo u tome koliko pobožno molimo, nego koliko smo u svagdašnjici života u različitim prilikama spremni pokazati da nas vjera vodi i ispunjava. Odnosno koliko se mi doista trudimo živjeti po vjeri. U vjeri je normalno i posumnjati i pasti, ali nije normalno ne truditi se vjerski živjeti.

Evo, mi se nalazimo u drugoj  polovici korizme kada naše misle sve više zaokupljaju Kalvarija, križ i Krist na križu. Za manje od tri tjedna slavit ćemo dan Gospodinove muke – Veliki petak, koji u svom obredu sadrži otkrivanje Kristova križa uz riječi: “Evo drvo križa, na kojem je visio Isus, spas svijeta!” Obred je to prepun simbolike. Križ se mora prekriti, jer nam je nažalost pogled na njega postao svakodnevan i običan, gotovo nam ništa više ne govori. Od grube grede i sramotnog koca koji je bio namijenjen za zločince, od sredstva spasenja i stabla života, nastao je, na žalost kod mnogih samo zlatni nakit oko vrata ili lijepo izrezbareni ukras u našim stanovima.

Što nam znači onaj maleni nakit oko vrata? Znači li nam skupocjenost i umjetničku vrijednost ili on ipak nama kršćanima govori nešto drugo? Onaj pokriveni križ na Veliki Petak nam želi reći: Pogled na ovo drvo je skupocjen, životno je značajan, on je zacjeljujući i spasonosan, ali ne kao zapis ili mađioničarski trik. Kristov križ i vjera u Raspetoga i Uskrsloga Isusa spašavaju nas iz očaja i beznađa, iz blata zla i grijeha!

Toliko puta svatko od nas nađe se u teškoj situaciji. Počesto smo u životnoj ugroženosti; u smrtnoj opasnosti i po tijelo i po dušu. Toliko je trenutaka očaja i bezizlaznosti kad se pitamo: „Ima li te, Bože? Gdje si? Zašto  sve ovo na nas prepuštaš? Zašto nas ostavljaš same u nevolji?” U takvim trenucima čovjek nije daleko od predaje, u kušnji je da prekine i s Bogom i s vjerom i s Crkvom. A neki to i od naših vjernika  na žalost čine – najčešće zbog poreza. I nerijetko se ispisuju iz Crkve – odriču se svoje vjere!

No, u i ovakvim vremenima jasnije nego inače odzvanja i nama poziv: “Evo, drvo križa!“ Iz ovakvih situacija izvući će nas pogled na Kristov križ. Ali pogled pun pouzdanja i vjere, ne pogled očaja i sumnje, ne pogled trgovine i cjenkanja. Valja nam se u ovo vrijeme istinski zagledati u križ kako bismo spoznali vrijednost i smisao patnji i nevolja kroz koje sada prolazimo.

Na jednom križu stoji zapisano: “Ovo sam učinio za tebe – a što ti činiš za mene?” Štovanje Isusovog križa ne Veliki petak je premalo ako se tome ne pridoda štovanje Krista raspetoga u siromasima, bolesnima, u članovima naših obitelji, susjedima, u svakom čovjeku koji je potreban naše pomoći. Korizma je vrijeme čišćenja i osvježenja, vrijeme kad se Božji glas i poziv s križa jasnije čuju. Otvorimo stoga svoje uši i učinimo sve da Kristov govor nama ove korizme ne bude govor gluhima.

Amen.

Prema: fra Branko Radoš