Trgovina u hramu

Braćo i sestre, današnje evanđelje govori nam o jednom, na prvi pogled neugodnom događaju, koji se dogodio u Jeruzalemskom hramu na najveći židovski blagdan Pashe, kada Židovi slave izlazak iz egipatskog ropstva.

Radnja današnjeg evanđelja događa se u židovskom hramu, točnije u kraljevskom trijemu. Kako bismo barem malo dobili dojam veličini hrama, dobro je znati da površinu hrama možemo usporediti s površinom 22 nogometna igrališta.

U Jeruzalemu je živjelo redovito oko 40.000 ljudi. Za vrijeme Pashe broj bi porastao na oko 120.000 ljudi. Tih dana u Jeruzalemu prodavalo se između 18.000 i 20.000 janjaca. Usporedimo li to s današnjom cijenom mesa po kilogramu, možemo izračunati da se tih dana u Jeruzalemu prodalo janjaca za oko 12 milijuna kuna, a to je preko 1,5 milijun eura.

Tu su još bili prodavači ostalih životinja i mjenjači novca. Naime, službeni rimski novac imao je lik cara, a židovska vjera zabranjivala je prikazivanje ljudi, pa bi bogohulno bilo u hramu koristiti poganski novac.

I prodavači životinja i mjenjači novca bili su u hramu zbog hodočasnika, imali su svoju zaradu, ali isto tako trebali su platiti svoje štandove i dozvole da se mogu baviti trgovinom. Zbog svega toga kažu da je hramska riznica u ono vrijeme bila najveća banka srednjeg istoka.

Ovih dana, kako je već toplije i kada su u gradovima već otvorene terase kafića, zamislite da pijete kavu s prijateljima i da odjednom dođe župnik koji počinje vikati i prevrtati stolove!? Nešto slično napravio je Isus u hramu ušavši u sukob s prodavačima u kraljevskom trijemu gdje se vršila trgovina. Osobito se istresao na prodavače golubova. Možda se pitamo zašto baš na njih?

Ja tebi, Ti, Bože, meni!

Židovska vjera je komunikaciju s Bogom doživljavala kroz prinos životinjske žrtve ili kroz prinose poljoprivrednih kultura. Hodočasnik koji dolazi iz daleka neće vući cijelim putem životinju koju će žrtvovati, već će ju kupiti u hramu.

I što su prodavači golubova skrivili? Židovi su držali da se pred Boga ne može doći praznih ruku. Stoga najmanja ili najjeftinija žrtva koju se prinosilo bili su golubovi. Golubove je kupovala i prinosila za žrtvu sirotinja. Isusa to smeta jer siromah dakle po tome ne može doći pred Boga ako ne donese žrtvu.

Pokušajmo sada vidjeti što sve Isus kritizira i pokušajmo to usporediti s našim vremenom.

Isus prije svega kritizira  trgovački odnos ljudi s Bogom. A to je uvjetovanje Boga prinošenjem žrtve. Na primjer netko je mogao reći: ja sam ti Bože od sebe dao janjca, a ti sad, Bože, meni daj svoj blagoslov, daj mi zdravlje, daj mi sreću. Dakle, trgovanje. Ja Bogu janjca, on meni zdravlje. Po onoj: Ja tebi, ti meni.

Hram za Boga ili za zaradu?

Zatim Isus kritizira činjenicu da za ljude srce ili duša hrama nije bio Bog, već zarada, novac, profit. Silan novac se okretao oko hrama, a od toga najviše koristi imali su hramski svećenici.

Isus govori da hram više nije potreban, jer svaki čovjek postaje hram Božji. Isus kaže da Bogu ne trebaju junci, ovnovi, janjci, golubovi. Što će Bog s time? Isus kaže da naš Bog nama želi sve dati besplatno. Ali ta Božja besplatnost o kojoj Isus govori ugrožava hramski posao i zato će Isus biti ubijen. Isus postaje prijetnja za hramsku zaradu, ali i za ugled koji vjerski poglavari imaju u narodu.

Na koji način se, dakle, ovo evanđelje odnosi na naš život? Prvo se trebam pitati imam li ja prema Bogu trgovački odnos? I da citiram mnoge koji znaju reći: Bože, ja ti se molim, idem na mise i kada mi se ne ide, idem u Mariju Bistricu, u Međugorje.. svake godine, i zbog svega toga što JA radim ZA Tebe, očekujem da me blagosloviš, očekujem da budem zdrav i uspješan u životu. Zar to nije poput trgovine i to s Bogom?

Crkva i novac

Zatim se trebam pitati je li novac na prvom mjestu u Crkvi? Ponekad se tako čini. Kako zauzeti pravi stav? Naše crkve i kapele su stvarno naše. Crkva, župna kuća, okoliš crkve, sve je to ogledalo jednog mjesta. O vatrogasnom domu brinu vatrogasci. O lovačkim domovima brinu lovci. U jednom periodu nastojalo se da svako selo ima i imalo je svoj mjesni dom, svoju školu, trgovinu, o kojima se selo brinulo ili nije. Ali naša crkva je  svih nas. Naša crkva je naše ogledalo. Kad pogledaš crkvu i okoliš crkve, već možeš puno zaključiti o vjeri ljudi, ali i o njihovom karakteru.

Za građevinu crkvu se treba brinuti. Što nas je više, lakše je brinuti se. Ako svatko da nešto malo od sebe, zajedno možemo učiniti puno. Želim još jednom jasno naglasiti da država ne financira župnike, niti župe. Župnici malenih župa dobivaju materijalnu pomoć iz biskupija koje ta sredstva u Hrvatskoj dobivaju od države, a kod nas evo prikuplja se kolekta – elemozina jednom u godini, kao danas na nedjelju solidarnosti. Ali radi se samo o malim župama.

U stara vremena naše bake znale su reći da je novac toliko važan da bez njega ne možeš ići niti u crkvu. Iako se stalno govori da je Crkva bogata, ja vam mogu reći da naša župa, kao i većina ostalih živi od vaše milodara ili dobrovoljnih priloga  – milostinje, od vaših  darova o blagoslovu obitelji i od taksi koje se daju prigodom slavlja sakramenata i kod izdavanja dokumenata.

Naglasak je dakle na riječima: milostinja i dobrovoljno. Nekad čovjek pomišlja kako nije baš ugodno živjeti od milostinje, od nečijeg dobrovoljnog dara, ali ako znamo da mi franjevci pripadamo takozvanom „prosjačkom redu“, onda nam nekako bude lakše s tim se pomiriti.

Vjerujem da nam Isus želi reći da je novac potreban i u Crkvi, ali Crkva nije tu radi novca. Vjernici će puno toga oprostiti svećeniku, ali ne će oprostiti bahatost, škrtost i lakomost za novcem. Svi smo dakle u župi pozvani jedni drugima pomagati i razborito se brinuti o materijalnim potrebama župa, i da se neprestano podsjećamo da je bit vjere Bog, a ne novac i moć.

Nije se povjeravao ljudima

Zato nam rečenica kojom završava današnje evanđelje, čini se kao da je depresivna. Iako mnogi počinju slijediti Isusa, Ivan je zapisao: No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.

Upitajmo se stoga i mi danas: jesmo li mi danas postali drugačiji ljudi od onih iz Isusovog vremena? Svatko od nas se treba  pitati: bi li se Isus meni povjerio? Jesam li vrijedan Isusovog povjerenja? Ili i ja poput njegovih suvremenika, kada mi je u životu lijepo, kličem Isusu: Hosana!, a kada mi bude teško vičem: Raspni! Ukloni!

Jesu li se ljudi dolaskom Sina Božjega na zemlju promijenili, jesu li postali bolji? Neki možda jesu, ali generalno gledajući, bojim se da je odgovor negativan. Neka, evo, današnje evanđelje bude poticaj  svakome od nas da prestanemo trgovati s Bogom i da se pokažemo vrijednima povjerenja i prema Bogu i prema bližnjemu.

Amen.