DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA

10. prosinca 2023.

I MOJA PUSTINJA MOŽE PROCVASTI

¹ Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.
² Pisano je u Izaiji proroku:

Evo šaljem glasnika svoga pred licem tvojim
da ti pripravi put.
³ Glas viče u pustinji:
‘Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!’

⁴ Tako se pojavi Ivan: krstio je u pustinji i propovijedao krst obraćenja na otpuštenje grijeha. ⁵ Grnula k njemu sva judejska zemlja i svi Jeruzalemci: primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. ⁶ Ivan bijaše odjeven u devinu dlaku, s kožnatim pojasom oko bokova; hranio se skakavcima i divljim medom.
⁷ I propovijedao je: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstih vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim«

Riječ Gospodnja.

Mk 1, 1-8

POZDRAV I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, proroci su od davnih dana pozivali Izabrani Božji narod na pripremu za dolazak Boga. A poziv je glasio: „Što je neravno neka se poravna“ (Iz 40,4b). Taj izraz evo koristi i sv. Marko u današnjem Evanđelju. Na ovu drugu nedjelju došašća i mi dobivamo taj poziv: da budemo iskreni, da budemo pravedni. A cijelo došašće je upravo namijenjeno tome, toj pripremi da se oslobodimo od svega što je neravno. I ovaj poziv Ivana Krstitelja za vrijeme krštenja na rijeci Jordanu pokazuje da više nema nekog iščekivanog vremena koje treba proći do dolaska Gospodina, već da je to vrijeme sada, da je to ovo vrijeme koje živimo, jer je On tu, prisutan.

Odgovarajući na drevni poziv koji se iznova obnavlja, pokajmo se i mi za naše grijehe i prijestupe. Očistimo tlo svoje duše od svih neravnina koje sakrivaju sve ono što je nedostojno da bi u našu dušu mogao stupiti Svevišnji Spasitelj. Izravnajmo staze kako bi izdaleka ugledali Gospodina koji nam dolazi!  – Ispovijedam se…!

PROPOVIJED

Braćo i sestre, za sv. Marka Evanđelje Isusa, koji je Krist (Pomazanik) i Sin Božji (1. r.), ne otvara se odmah Isusovim dolaskom, već se otvara vremenom priprave. U tom vremenu priprave ističu su najmanje tri sastavnice, od kojih su prva sastavnica: sveta Pisma (rr. 2-3), jer će im Isusovo evanđelje dati konkretno ostvarenje i ona će se istinski shvatiti jedino meditirajući bez prestanka na onim stranicama preko kojih je Bog već bio progovorio. Riječi koje sv. Marko ovdje donosi navodeći proroka Izaiju dozivajući u pamet put koji valja pripraviti: Božji put prema njegovu narodu i put naroda prema Bogu.
Prelazi se, tako, na drugu sastavnicu, a to je poziv jednog proroka, Ivana Krstitelja, koji je u stanju ljudima ukazati na put u pustinji, na mjesto gdje Bog nudi mogućnost -nudi mogućnost istinskog obraćenja (rr. 4.7-8). Po Marku, Ivan Krstitelj ne naglašava toliko moralno propovijedanje, nego iznad svega nužnost iščekivati ‘drugoga’, onoga koji treba doći od Božje strane.
Treća sastavnica je sâm narod koji se obraća na Ivanovo propovijedanje i kao narod izlaska odlazi u pustinju. (5. r.). Rađa se, dakle, novi narod, no to se može dogoditi samo pod jednim uvjetom: da čovjek krene na put, da izađe i uputi se prema Krstitelju da prihvati njegovu poruku obraćenja. To znači zajedno ići tamo gdje odjekuje riječ Božja da se ovaj narod opet može obnoviti.

Dakle, današnjim čitanjima prevladava jedna metafora, a to je ona metafora ‘puta’. U tijesnoj povezanosti s metaforom staze, jest ideja Crkve kao našeg postojanja kao naroda koji se oblikuje polazeći na put. Prorok Izaija se obraća razočaranom narodu kojeg treba tješiti i kojem valja pomoći da krene na put; to su dakle od pomoći proroci kadri govoriti srcu, proroci pouzdanja a ne zloguki proroci. Pred opustošenjem naših savjesti, zapljusnutih negativnim i nihilističkim porukama, za svakoga od nas također postaje važno ohrabrenje od strane proročkog navještaja.
I riječi Ivana Krstitelja evo idu u tom smjeru, pripremajući naša srca na dolazak onoga koji krsti u Duhu Svetom. Zasigurno, njegov isposnički i pokornički lik predstavlja ne malu poteškoću našem načinu života kad više ne osjećamo potrebu za obraćenjem: ‘jeftina’ utjeha nas ne bi obogatila, već jedino neki trajni plod.
Iznad svega je neizostavno naše svjedočenje nadahnuto na dubokoj vjeri u – od Boga ponuđeno spasenje – naša volja da budemo narod koji se dade privući Krstiteljevim obećanjem, da bi potom bili u stanju uvjeriti druge da je spasenje blizu. Osim toga uvijek će se u nama pojavljivati pitanje sumnjivaca: isplati li se to? Riječ Božja nam odgovara da se isplati. A poslanica sv. Petra nas podsjeća da je ovo vrijeme bremenito Božjom prisutnošću, a to se jedino može razumjeti ozbiljno vjerujući i zalažući se za to svim svojim bićem: obećanje »novog neba i nove zemlje« rađa u onom koji vjeruje život istinske svetosti, koji je sâm navještaj i uočljiv znak onoga novog svijeta.

Ovih dana sam na sprovodu jednoga svoga školskog kolege – svećenika franjevca – susreo drugoga školskog kolegu, također svećenika franjevca i pitao ga: Šta je s onim vokalno-instrumentalnim sastavom kojega je on osnovao kao mladi svećenik u jednoj župi prije četrdesetak godina, pod nazivom „Novo nebo“? Postoji li još glazbena grupa u toj župi pod tim nazivom? A on mi je rekao: Zanimljivo, ali i nakon toliko godina postoji „Novo nebo“ u župi sv. Ilije u Zenici!

Braćo i sestre, lijepo je vjerovati i nadati se uvijek da postoji „novo nebo“ i „nova zemlja“…, da čovjek može uz Božju pomoć postati „novi – obraćeni“ čovjek već ovdje na zemlji!

Stoga i mi danas uputimo Gospodinu ovu molitvu: Gospodine, Ti nam govoriš po prorocima koji su u potpunosti uronjeni u događaje svog naroda i svog vremena i ujedno kadri ostati u samoći ili otići u pustinju da onima koji ih slijede omoguće da ponovno slušaju tvoju Riječ.
Ti nam Gospodine govoriš po svjedocima koji su u stanju podijeliti muke svoje braće,koji znaju otkloniti ljudske strahove i drame, da ujedno puni vjere u ukazivanju na Tvoju   djelotvornu nazočnost, približe nam Tvoje obećanje koje potiče na život.
Gospodine, Ti nam govoriš po ljudima koji se hrabro znaju usprotiviti modama, navikama, predrasudama današnjeg svijeta, onome što je zajedničko njihovim suvremenicima da budu ujedno duboko solidarni s njima u ponovnom traženju Tvog lica koje spašava, u govorenju srcu onoga koji očajava.
Pogledaj, molimo te, na svoju Crkvu, na Crkvu našeg vremena, na nas koji smo Tvoj narod, po Tvojoj milosti postavljeni prorocima i svjedocima Tvoje istine: daj nam da budemo posrednici Tvoje utjehe u samom trenutku kad razotkrivamo naše i tuđe licemjerje. U pustinjama našeg društva, u pustinjama našeg naroda učini da odjekne Tvoja Riječ, da i mi ‘izađemo’, ispovijedajući naše grijehe da budemo opet uronjeni u milost Duha Svetoga.

Braćo i sestre, po veličini ljubavi, po kojoj ljubimo Boga, po kojoj njega izabiremo, po kojoj idemo prema Njemu, mi samo tako dopiremo do Njega  i Njega posjedujemo! Kad se pitamo koje su  Isusove značajke, onda opažamo da je On najbolji put koji nas upravlja i vodi do cilja; On je čovjekov put k Bogu i Božji put čovjeku!
On je sretna cesta, koja je jedina poznavala razmjenu velikih dobara, od kojih poteče naše spasenje! On je doveo Boga do čovjeka, On upućuje čovjeka prema Bogu. On je sišao na ovaj put, kad nam je došao u susret; mi njime idemo uspinjući se, kad idemo prema Njemu; niti je Bog mogao doći k nama, niti mi možemo ići k Njemu, osim po ljubavi!
Jedan svetac je uskliknuo: „Na znam što bi bila najveća pohvala koja bi ti se mogla izreći, Kriste, ako ne tvrdnja da si učinio da Bog siđe s neba, ili da si čovjeka sa zemlje uzdigao na nebo: velika je Tvoja moć, kad se po Tebi Bog toliko ponizio a čovjek toliko uzvisio!“ (HUGO OD SV. VIKTORA, In lode del divino amore /U hvalu božanskoj ljubavi/, Milano, 1987, str. 280-281).

Zato i mi danas često ponavljajmo sa psalmistom:»Pokaži mi, Gospodine, putove svoje, nauči me svojim stazama (Ps 25, 4).

Kažu da je strpljivost majka čekanja!Pa ako je strpljivost majka čekanja, onda je čekanje  to što daje novu radost i u našim životima. Isus nam je dao uvidjeti ne samo naše patnje, nego i ono što ih nadilazi. »Tako ste i vi sada u žalosti, kaže Isus apostolima; no opet ćete me vidjeti i radovat će se srce vaše«. Zato je istinita tvrdnja da svi oni koji ne goje nadu u budućnost, nisu u stanju stvaralački živjeti u sadašnjosti!
Taj paradoks čekanja nalazi se upravo u činjenici da oni koji vjeruju u sutrašnjicu mogu bolje živjeti današnjicu; da oni koji čekaju da iz žalosti provre radost, mogu i u starosti otkriti obilježja novoga života; da oni koji s nestrpljenjem gledaju na Gospodinov povratak, mogu otkriti da je on već od ovog trenutka ovdje, posred njih, da je Emanuel – Bog s nama! (…).
I baš u pouzdanom i vjernom iščekivanju ljubljenoga Spasitelja mi shvaćamo koliko je on već ispunio naše živote. Kao što ljubav majke prema vlastitom sinu može rasti dok ona iščekuje njegov povratak, kao što oni koji se ljube mogu ponovno otkriti jedno drugo za vrijeme duge odsutnosti, tako se i naš nutarnji odnos s Bogom može produbiti i sazreti dok ostajemo u strpljivom iščekivanju njegovog povratka. Amen. (H. J. M. NOUWEN, Forza della solitudine /Snaga samoće/, Brescia, 1998, str. 59-62).