Meditacija uz 29. nedjelju kroz godinu A

CARU CAREVO!

UVOD I POKAJNIČKI ČIN

Braćo i sestre, i ove nedjelje  smo se okupili u zajednici vjernika kako bismo malo zastali i pronašli mir i okrepu od svojih svakodnevnih muka, briga i obveza. Ovdje, u Crkvi, kao u zajednici vjernika, lakše pronalazimo svoj mir i sabiremo svoje misli. Jer nije uvijek jednostavno pomiriti svjetovno i i crkveno, nije uvijek jednostavno živjeti po Božjem zakonu, a poštivati i svjetovna pravila, ali upravo mi vjernici pozvani smo izgrađivati svijet u kojem živimo prema Božjem nauku.

Opterećeni, evo, raznim brigama, saberimo svoje misli i promislimo o svakodnevnim postupcima, promislimo koliko poštujemo svjetovne zakone, a koliko crkvene i trudimo li se živjeti na dobro svojih bližnjih? Za sve situacije u kojima smo možda kršili i crkvene i svjetovne zakone, sada se iskreno pokajmo i molimo: Ispovijedam se…!

PROPOVIJED – HOMILIJA

Braćo i sestre, slušajući riječi današnjeg evanđelja koje danas pred nas stavlja sv. Matej – dok o njima razmišljamo, s pravom se pitamo: je li novac prljav? Je li najsretniji onaj koji ga nema? U povijesti Crkve bilo je puno onih koji su u to bili uvjereni, a i danas bi neki rado ustvrdili da je tako, promatrajući mnoge siromašne svece, poput sv. Franje Asiškoga koji je i zbog toga nazvan „Božji siromašak“. Znademo da se i u boljševičkim prevratima načelno ustajalo protiv onih koji su mnogo posjedovali. A je li novac doista prljav, udaljuju li nas zemaljska dobra od Kraljevstva Božjega? Rekao bih da i danas glede toga pitanja ima dosta licemjerja! Zašto stvari ne nazivati svojim imenom? Evo samo jednog primjera: neki čovjek je, recimo, liječnik. A to je zanimanje sigurno jedno od najplemenitijih zanimanja. U njegovom djelovanju sadržano je (moramo priznati) puno ljubavi prema čovjeku. I onda bi netko u “bajkovitom” raspoloženju možda htio ustvrditi kako je nekako nečasno da se tako uzvišena služba naplaćuje novcem. Međutim, liječniku je to i zvanje i zanimanje od kojega živi. Razumljivo je dakle da će liječnik primati plaću, jednako kao profesor, kao gradonačelnik, kao ministar ili predsjednik vlade. Zato je jednako smiješno kad se neki političari kunu kako sve čine isključivo za dobrobit domovine i naroda, pa makar da su ti isti ostavili svoj liječnički poziv i počeli se baviti politikom, jer im je ona unosnija i bolje plaćena. Ili kao što i pojedini pastoralni djelatnici rado govore o isključivo duhovnim vidicima svoga djelovanja. Međutim, Isus će i za apostole reći: “Vrijedan je radnik svoje plaće”, misleći na jelo i smještaj koji dobivaju za svoju službu. Konačno, i redovnici koji ništa osobno ne posjeduju – što se tiče nekretnina i većeg bogatstva – jer imaju zavjet siromaštva, i oni žive u svojoj redovničkoj obitelji koja vodi vlastitu ekonomiju, kao i svaki čovjek na zemlji.

I konačno, nisu li Isus i apostoli također imali zajedničku blagajnu – kesu, kako kaže evanđelje, u kojoj su nosili novac potreban za život? Možemo jednostavno reći: Isus nije prezirao novac ni novčarsko gospodarstvo kao takvo. On samo osuđuje nečastan odnos čovjeka prema novcu, osuđuje, kako veli Pavao, slučajeve da je nekome “bog trbuh”, osuđuje opijenost novcem, osuđuje klanjanje i robovanje novcu i gaženje drugih ljudi zbog vlastitih materijalnih probitaka.

Isus će na drugom mjestu u evanđelju reći: “Vrijedan je radnik svoje plaće”. U katoličkom moralu postoji načelo koje veli kako dolazi prvo pravednost a onda ljubav: valja čovjeku prvo dati ono što zahtijeva pravednost, a to je u ovom slučaju zaslužena radnikova plaća. A tek će onda biti hvalevrijedno da čovjek čovjeku nešto preko toga dadne u ime humanosti i kršćanske ljubavi. Licemjerno je stoga kad bogati poduzetnik daje prilog Crkvi, dok u isto vrijeme mjesecima ne daje plaće svojim radnicima. Ili im daje u bonovima i namirnicama iz svoje trgovine umjesto u novcu!

Zbog toga se Isus , na pokušaj farizeja u današnjem evanđelju ne da prevariti nego traži od njih novac i pita čija je slika na novcu. A oni mu kažu: „Careva“! I zato im odgovara: “Podajte caru carevo, a Bogu Božje!”. Možda se kod nas dugo ustalila slika o društvu kao neprijatelju čovjeka. Međutim i porez i sve društvene obveze su nešto što nas moralno obvezuje. Tu je onda i naša obveza u cjelokupnom odnosu prema tzv. “društvenom vlasništvu”. Slijedimo li Isusov duh, sve će nam biti jednostavno. Ne smijemo, naime, prezirati  ni jedan od Božjih darova. Potrebna nam je i hrana i odjeća i piće i sklonište. Potrebno nam je i obrazovanje i odmor i život u nekim prosječnim ljudskim okvirima i standardima. U tome smislu potrebno je i društvo podupirati prema onome: “Podajte caru carevo!” Međutim, važno je ne zaboraviti i ono drugo, da treba dati i Bogu Božje, tj. tako živjeti i raditi da usmjeravamo svoj pogled prema duhovnim vrijednostima, svjesni da su sva materijalna bogatstva prolazna. Nećemo, dakle, uvrijediti Boga budemo li se brinuli za redoviti ovozemaljski život i za ljudsko društvo. Ne možemo prezreti Boga ako s poštovanjem uzimamo ono što on daje, ali ćemo ludo činiti ne budemo li uzdizali svoj pogled iznad ove zemlje i i njezinih zamamnosti.

Danas se mnogim propovjednicima s pravom predbacuje kako se u svojim propovijedima često daju   navući na politiku. I Isusa su u današnjem evanđelju htjeli navući na politiku misleći: ako rekne da treba davati caru porez, onda da nije na strani naroda, a ako rekne da ne treba davati, da je protiv cara. Zato Isus i politička pitanja promatra s religioznog stajališta. Tako i mi kršćani, kako napisa veliki teolog fra Bonaventura Duda, a pogotovo mi svećenici, trebamo se u svemu nadahnjivati svojom vjerom! I to u svim svojim odabirima i opredjeljenjima: i u obiteljskom, i u profesionalnom, i u socijalnom i političkom životu. Najbliža norma treba nam biti vlastita savjest koja je osvijetljena sv. Pismom, pa i današnjim evanđeljem.

Amen.