Nova zapovijed
Matejev prikaz
Braćo i sestre, evo evanđeoske verzije sv. Mateja, koju čitamo danas na 30. nedjelje kroz godinu A:
»A kad su farizeji čuli kako ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: ‘Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?’ A on mu reče: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci’« (Mt 22,34-40).
Ovdje se izričito kaže da zakonoznanac – na latinskom jeziku: legis doctor – želi Isusa iskušati, a ne od njega nešto naučiti. Gospodin mu ne daje na znanje da on proniče tu njegovu izobličenu nakanu, nego mirno odgovara na njegov upit – koja je „zapovijed najveća“? Isus povezuje dvije zapovijedi koje su uzete iz dva različita biblijska izvora: Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom – koja je navedena u knjizi Ponovljenog zakona (6,5), samo što Isus umjesto „snagom svojom“ kaže „umom svojim“; i Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe – koja je navedena u Levitskom zakoniku (19,18).
. Ova zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svoga – obuhvaća tri sfere čovjekova života:
– obuhvaća srce, cor, i sve njegove krjeposti koje Božjom pomoću usavršava, isto tako i sve njegove poroke za koje se čovjek kaje i od milosrdnoga Boga moli oproštenje. Sveti je Augustin iskustveno označio čovjeka pod vidom sićušnoga srca: „Stvorio si nas, Bože, za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi“. Ako se smiri srce, smirilo se ljudsko biće.
– ona obuhvaća dušu, anima, sa svim njezinim svojstvima, moćima i osjećajima, a misli se ponajviše na samu osobu koja je konstituirana od tjelesnoga „srca“ i duševne pameti i volje: osoba s vlastitom samosviješću, stvorena od Boga i usmjerena na Boga, kojemu treba staviti svu sebe u službu i slavu. Govorimo li u praktičnom životu, onda kažemo: Koliko ima duša u župi? To jest koliko ima župljana, osoba.
– također ova zapovijed obuhvaća um, mens, najjače svojstvo čovjekovo. Po njemu čovjek, u oholosti, ode među demone, a, u poniznosti, ode u službu Kralja velikoga, gdje služiti znači isto što i kraljevati.
I za drugi dio zapovijedi kaže se: A bližnjega svoga kao sebe samoga. Navedimo za lakše tumačenje i nekoliko primjera:
– Ako imaš dvije haljine, podijeli s onim koji nema nijedne.
– Bi li ti bilo drago da ti netko pritekne u pomoć kada doživiš prometnu? – Bi, naravno! Onda priteci i ti drugomu u pomoć!
– Bi li ti bilo milo da ti netko otme ženu ili kćer? – Naravno da ne bi. Nemoj onda ni ti krasti tuđih žena!
– Sviđa li ti se kada te netko ogovara ili čak kleveće? – Ne sviđa. Nemoj onda ni ti drugoga ogovarati ni klevetati. I tako dalje i tako dalje..
Isus je tu zapovijed prema bližnjemu formulirao u Govoru na gori, a ona je nazvana : zlatno pravilo života: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12; Lk 6,31). To je pravilo u Starom Zavjetu izrečeno u negativnu obliku: „Ne čini nikome što bi tebi samomu bilo mrsko“ (Tob 4,15).
Nova i njegova zapovijed
Braćo i sestre, na Posljednjoj večeri Isus učenicima reče: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas“ (Iv 13,34). A ubrzo je to ponovio: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15,12). Isus kaže da je to „nova“ zapovijed i da je to „njegova“. Po čemu je „nova“ i „njegova“ ako je na svoj način već napisana? Novost je u tome što je u Starome Zavjetu jedna zapovijed u jednoj knjizi, a druga u drugoj, a Isus te dvije različite zapovijedi sastavlja u jednu rečenicu, zapovijed, i primjenjuje na sebe. Zato je njegova: Ljubimo jedni druge, bližnje svoje, a svatko je moj bližnji, kao što je sam Isus, Sin Boga živoga, ljubio apostole i sve druge, kao što im je toliko puta, stvarno i preneseno, navijestio da će predati život svoj ne samo za apostole nego za cijelo čovječanstvo. Isus kao Druga Božanska Osoba po naravi je istobitan s Ocem, „pravi Bog od pravoga Boga“ (I. Nicejski koncil). Sv. Ivan, koji donosi dva puta tu Isusovu novu i njegovu zapovijed, tumači: Rekne li tko: „Ljubim Boga“, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, Boga koga ne vidi ne može ljubiti. I tu zapovijed imamo od Isusa (1 Iv 4,20). Zato je njegova i zato je nova. Jer te dvije zapovijedi jesu jedna, nerazdvojiva. Jedna se s pomoću druge dokazuje i tumači. A Isus je protumačio na savršen način: poslušan Ocu do smrti, smrti na križu. I moleći od Oca oproštenje za sve jer uglavnom ne znaju što čine!
Ljubav pod zapovijed?
Mogli bismo se na kraju upitati: Kakva je to ljubav ako je pod zapovijed? Ljubav nam se u životu ukazuje kao spontana a ne zapovjedna naklonost prema nekomu, ukazuje nam se kao simpatija. Ta spontanost ne ide pod zapovijed, funkcionira sama od sebe. Ali životno smo poučeni kako je ta simpatija toliko puta varljiva, kratkotrajna, izvrne se u antipatiju, čak u mržnju. Mladi se upoznaju po simpatiji, uvjereni da je to nešto besmrtno. Ženidbeni status ubrzo pokaže da se simpatična ljubav pretvara u obvezu, u dužnost, u poslušnost. A posluh nije laka stvar. Zato simpatičnu ljubav po kojoj su mladenci zakonito ušli u bračno stanje prati Božji zakon: „Što Bog združi, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19,6). Ne samo zakon nego prati i Božja pomoć. A kada dođu djeca na svijet, roditelji ih po naravi prihvaćaju svim srcem svojim, svom dušom svojom, ali ne na isti način da i djeca prihvaćaju roditelje. Zato za djecu vrijedi Četvrta Božja zapovijed s nagradom: Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji. Da je to poštovanje, koje uključuje poslušnost – uslužnost – pokornost, da je spontano lako, ne bi bilo pod zapovijed. Tako nam Isusov primjer i Božji zakon ili zapovijed ljubavi pomaže, evo, u našim međuljudskim odnosima na putu spasenja. Amen.
Prema: Msgr. dr. Ratko Perić: Homilije u godini A