UVOD

Braćo i sestre, današnji blagdan Krštenja Gospodinova, osim što nas podsjeća na naše krštenje, ujedno je i pokazatelj cjelovitog Kristova poslanja. Krist se svrstao među grešnike potrebne obraćenja i tako simbolično preuzeo na sebe grijehe svega svijeta. Ulazeći u vodu, kao da ulazi u grob, pere sve grijehe, i kad iz vode izlazi, Bog objavljuje božanstvo u jedinstvu Trojstva. Taj čin Kristova krštenja je ujedno i početak njegova javnog djelovanja među ljudima.

POKAJNIČKI ČIN

Čuli smo da Ivan Krstitelj u početku nije htio krstiti Isusa, ali ga je ipak poslušao. Zapitajmo se na trenutak jesmo li mi poslušni Kristu kad nam govori što i kako trebamo činiti, slušamo li uopće njegov glas koji nam neumorno govori? Promislimo o svojim svakodnevnim situacijama i događajima, osobito kada smo zanemarivali Kristov glas i savjet. Iskreno se pokajmo! – Ispovijedam se..!

HOMILIJA – PROPOVIJED

Braćo i sestre, danas na blagdan Krštenja Gospodinova mi razmišljamo o ovom kratkom evanđeoskom izvještaju svetog Mateja, kojim je opisao ovaj događaj početka Isusovog javnog djelovanja (Mt 3, 13-17). Vidimo da se između Isusa i Ivana Krstitelja vodila svojevrsna rasprava, jer je Krstitelj odbijao krstiti Isusa koji je od njega to izričito tražio. Ivan je znao za uzvišenost onoga tko pred njim stoji i da on nema potrebu za krštenjem obraćenja i pokore, te je zato odlučno odbijao krstiti ga. Ivan ga je odvraćao od takve namisli, no nije pomagalo. Isus je jednostavno odlučio pristupiti Ivanovu krštenju kao što su pristupali i svi ostali ljudi, bez obzira što nije imao potrebu za tim. Ali tako da do kraja pokaže  svoju ljudskost kojom je prihvatio sve uvjete ljudskoga života, a time i svjesno poniziti se pred Ivanom i ući u vode Jordana, ili kako sam reče: ispuniti svu pravednost! No, s druge strane, kako je bio Bog, posvetio je tim činom sve one koji idu putem poniznosti, putem pokore i obraćenja, kao što je posvetio i vode Jordana, kako bi potom voda njegovom snagom zadobila snagu krsne milosti koju primaju kršćani.

Kako vidimo iz ovog opisanoga događaja, Ivan je bio pred Isusom gotovo nepopustljiv sve dok mu Isus nije rekao: Pusti sada! S tim da je Ivan gotovo s razlogom bio nepopustljiv jer nije mogao podnijeti da se Sin Božji do te mjere ponižava spuštajući se pred noge običnoga čovjeka. Popustio je tek na Isusovo inzistiranje. Ovaj njihov spor ili nesporazum, te Ivanovo popuštanje, slika su i primjer nepopustljivosti i popustljivosti s kojom se i sami svakodnevno susrećemo.

Braćo i sestre, nama  se danas također često događa da smo nepopustljivi, ali uglavnom kad je riječ o našim inatima. Ne odstupamo od svoga kad smo osobno povrijeđeni, kad nam je nanesena šteta, te nastupamo nepomirljivo. Isto tako utvrđujemo se u vlastitim ljudskim stavovima i nepopustljivi smo kad nam netko naviješta ono što je Božje – Božje zapovijedi, te tražimo svaki mogući izgovor da ih osporimo. Smatramo čak i vlastitom kvalitetom kad tjeramo po svome, umjesto da razborito procjenjujemo što je ispravno. Tako uočavamo da čovjek našega vremena nije u stanju procijeniti u čemu treba biti čvrst i nepopustljiv, a u čemu razborit i spreman na dogovor ili kompromis. Gotovo redovito čovjek je nepopustljiv u svojoj oholosti i umišljenosti, te ne popušta pred Bogom niti milimetra. Štoviše, u svojoj uznositosti i drskosti bori se protiv njega i njegove volje, te se prema njegovu očinskom nauku odnosi krajnje bezočno. Čovjek našega vremena tako lako Boga udaljuje sa svoga obzorja kao da mu je protivnik, a ne Otac. I što je najgore, takvih se odluka drži tvrdo i nepopustljivo do te mjere da je okorio u zlu i grijehu. Drugačije rečeno: popustljiv je prema zlu i grijehu, a nepopustljiv prema Bogu koji u svojoj očinskoj ljubavi skrbi za ljude i iskazuje svoju dobrotu ljudima.

To sve sigurno vrijedi i za svakoga od nas u određenoj mjeri. Lako se damo uvjeriti od Zloga čijim sugestijama prebrzo popuštamo, ali zato ne želimo popustiti Isusovoj molbi da nas vrati na pravi put. Dok zlo sasvim slobodno ulazi u naše živote, dotle se Isus muči oko nas da mu otvorimo vrata svoga srca i svoga života. I dok olako dopuštamo zlu i grijehu da nas rastaču, dotle Isusu uskraćujemo da nam pristupi i blagoslovi nas. Tako znamo biti tvrdi u svom nepristupačnom stavu pred Isusom da mu ne dopuštamo da nas razuvjeri i da nas omekša snagom i argumentima svoje ljubavi. A opet tolika nepopustljivost prema Njemu, dokaz je kako smo vrlo popustljivi prema grijehu, kojemu bez otpora dopuštamo da tako snažno djeluje na nas i da nas odvaja od Boga i njegova života. S druge strane, nismo čvrsti kad trebamo izgraditi i odgojiti karakter za Boga, a još manje smo ustrajni u patnjama i protivštinama koje nas u životu snađu i pogode.

Ivan Krstitelj je bio čovjek koji je sebe izgrađivao za Božju čvrstoću, bio je neporočan i čvrsta karaktera, gorljiv i vjeran u vršenju Božjega zakona, a ipak je popustio pred Isusovom poniznošću. Time je, evo, i nama ostavio put kojim nam je ići: put poniznosti, to jest put popuštanja Gospodinu i dopuštanja da preko nas djeluje i vrši djelo spasenja. Zato se Ivan imao prigodu dodatno učiti poniznosti od Isusa, te je poučen primjerom i sam u poniznosti popustio pred Isusovim zahtjevom, zadivljen nad njegovom neizmjernom poniznošću. Neka stoga i nama krštenicima danas na Blagdan krštenja Gospodinova ovo bude pouka poniznosti koja se očituje kao popuštanje Bogu koji nas uvjerava svojom božanskom snagom kako do kraja prihvaćati Isusa učeći od primjera njegove poniznosti, kao što je učio i Krstitelj. Dopuštajmo Bogu da uđe u naš život i popuštajmo mu dok nas poučava, jer time stječemo dar najveće čvrstoće i nepopustljivosti prema svim negativnim utjecajima koji u nama ublažavaju osjećaj pripadnosti Bogu i usporavaju nas u hodu prema vječnome spasenju. Amen.

Prema: dr. Ivan Bodrožić – 8. siječnja 2023.