9. listopada 2022.
UVOD I POKAJNIČKI ČIN
Braćo i sestre, mi vjerujemo da Božja dobrota nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Bog je čovjeku uvijek na raspolaganju. Mi mu se samo trebamo obratiti, trebamo ga u vjeri zamoliti. Pokušajmo na trenutak promisliti o svojim svakodnevnim postupcima i za sve trenutke u kojima smo zaboravili na Boga, u kojima smo zaboravili Bogu zahvaliti, iskreno se pokajmo! – Ispovijedam se…!
HOMILIJA O POTREBI ZAHVALNOSTI
Braćo i sestre, vjerojatno ćemo se složiti oko toga da je za skladan obiteljski život prvenstveno potrebna ljubav, potrebni su nježnost i uvažavanje… Međutim, pitamo li se: čime se ljubav najviše hrani, onda logično odgovor slijedi: Ljubavlju. A čime se prijateljstvo jača? Opet odgovor glasi: uzvraćenim prijateljstvom. Slijedom toga pitamo dalje: kada je dobročinstvo najslađe? Najslađe je onda kad se na nj uzvrati zahvalnošću. Zašto, ipak, u nekim brakovima i u nekim obiteljima bude onako strašno hladno? Zbog čega znaju toliko zahladiti odnosi? Pa zahlade uvijek onda kada nema lijepe riječi, kada nema razgovora, nema zahvalnosti.., kada nema nježnosti. Ova zgoda iz Isusova života govori nam upravo o tome koliko je važna zahvalnost (Lk 17, 11-19).
Dok je Isus išao putem, desetorica gubavaca vikala su i tražila da im pomogne. Znamo da je guba bila neizlječiva. Tijelo se kroz više godina raspadalo. I, da bi stvar bila još gora, budući da je guba bila zarazna, gubavci su bili posve isključeni iz društva, čak i iz vlastite obitelji. Boravili su izvan naselja u bijednim skloništima. Gotovo živi zakopani. Kad su čuli da nedaleko od njih prolazi Isus, nisu smjeli prići blizu, nego su izdaleka vikali: „Isuse, učitelju, smiluj nam se!“ Isus je, naravno, bio ganut. Rekao im je neka se odu pokazati svećenicima – koji su po židovskim zakonima bili ovlašteni proglasiti nekoga izliječenim od gube. I dok su išli putem da to učine, svi su se očistili! I onda, se samo jedan vraća „slaveći Boga u sav glas“. I gle slučajnosti – taj je bio Samarijanac – to jest stranac. I onda Isus – ne bez gorčine – kaže: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?“
Braćo i sestre, Isusu je bilo žao te devetorice. Oni su, istina, otišli zdravi, ali su ostali zatvoreni u sebe i sebični; zdravi u tijelu, a bolesni u duši. Isusu je žao, jer je kod njih čudo ostalo samo na tijelu, a vjera i zahvalnost su izostali. Vjerojatno ćemo biti u pravu, pomislimo li da je Isus sve njih ozdravio samo radi onoga Samarijanca. Taj Samarijanac je ozdravio i u tijelu i u duhu. Radi toga jednog zahvalnog bolesnika Isus je pomogao i ostaloj devetorici. Eto koliku snagu ima ljudska zahvalna ljubav!
Sigurno da ima više čarobnih riječi kojima nas uče još kao djecu, a to su riječi: Izvoli – hvala – molim – oprosti! To su one čarobne riječi koje uistinu postaju čarobne kad su iz srca izgovorene. One nam uistinu život čine čarobnim. A kada Bogu znamo reći: „Hvala!“, što ćemo i slijedeće nedjelje reći iz srca, dok budemo slavili nedjelju zahvale Bogu za plodove zemlje i rada naših ljudskih ruku, onda tek naš život postaje ispunjen dubokom radošću. Jer, primjećujemo silno mnoštvo stvari na kojima Bogu možemo biti zahvalni, kao što smo mu zahvalni i na ovim današnjim svetopisamskim riječima. Amen.!Prema: dr Zvonko Pažin – Vjera i djela