Homilija na 29. nedjelju kroz godinu C

G. Dubica, 16. listopada 2022.

Dan zahvale za plodove zemlje

POZDRAV

Braćo i sestre, ponekad nam se čini dok molimo da nas Bog i ne čuje. Ali, nije tako. Bog uvijek čuje naše molitve, kako ćemo čuti i u današnjim svetopisamskim riječima. Ali molitva nije neki magični čin. Potrebna je strpljivost i ustrajnost, a ponekad je potreban i povratak na pravi put, na Božji put!

POKAJNIČKI ČIN

Danas smo pozvani promisliti o svojim molitvama, ne samo prosnim nego i o molitvama hvale i zahvale Bogu, pozvani smo promisliti o svojoj ustrajnosti i strpljivosti u molitvi! Molimo li, dakle, ispravno i iskreno? Molimo li samo za neke zemaljske uspjehe i želje i samo za sebe ili se sjetimo i drugih i zahvalne molitve Bogu? Jesmo li uporni i ustrajni u svojim molitvama i promatramo li svoje molitve kroz Božji naum i očima vjere ili samo svjetovnim i nepromišljenim trenutnim prohtjevima? Za sve trenutke svoje slabosti i nestrpljenja u svojim molitvama i željama, iskreno se pokajmo! Ispovijedam se…!

HOMILIJA

Braćo i sestre, mjesec listopad sam po sebi je veoma važan mjesec za svakoga katolika u duhovnom smislu. Znamo da je mjesec listopad i Gospin mjesec – mjesec krunice – te kroz listopadske pobožnosti slavimo Blaženu Djevicu Mariju, Isusovu i našu majku, i molimo njezin Majčinski zagovor. Isto tako znamo da u mjesecu listopadu, ubiremo zadnje plodove zemlje, oko kojih smo se mučili i pazili cijele godine. Plodove zemlje, koje smo posadili, okopavali, plijevili, zalijevali i sa puno ljubavi brinuli se oko njih. Naša djeca –  vjeroučenici u svojim školama već su obilježili Dane kruha i zahvale za plodove zemlje, a mi to evo danas činimo – na ovu 29. nedjelju kroz godinu.  Vrijedne ruke onih koji  su uredili ovo mjesto ispred oltara,   zorno i simbolično prikazuje  za što sve danas zahvaljujemo Bogu, a ova moja  propovijed dodatno treba  pobuditi osjećaj zahvalnosti u vama svima, napose onima koji danas  sudjelujete u misnim slavljima.

Znamo da bi svaka sveta misa trebala biti i jest jedna hvala i zahvala Bogu i zbog toga je danas osobito potrebno  osvijestiti u sebi važnost osjećaja zahvalnosti i u svakodnevnom životu. Bogu iz dana u dan trebamo zahvaljivati za sve ono što nam daruje, a ponajviše  trebamo  zahvaljivati za kruh, najpotrebniju živežnu namirnicu, a samim tim i za svaki plod zemlje koji nastaje također i snagom i radom ruku čovječjih. Svi danas jako dobro znamo kakvo je stanje u siromašnim zemljama, pogotovo u zemljama Afrike, koje su i ovih mjeseci bile u krizi zbog nemogućnosti prijevoza žitarica iz Ukrajine koja je opterećena ratnim zbivanjima.  Slijedeće  nedjelje ćemo slaviti  misijsku nedjelju i  sva prikupljena novčana sredstava ćemo proslijediti u misije. Koliko i danas siromašnih ljudi i obitelji čeznu za mrvicom kruha, dok se drugi njime razbacuju?! Jesmo li dovoljno zahvalni na onome što nam dragi Bog svakoga dana daruje!? Ponekad izgleda da bi čovjek koji se brine za gladne i siromašne išao protiv struje, jer živimo u okruženju općeg nezadovoljstva i gladi za onim da se ima što više, da se stekne što više moći, vlasti,  ugleda i novca.  Danas smo, evo, osobito pozvani dragome Bogu  zahvaliti na svakome danu, koji nam on daje na raspolaganje, da u tome danu zahvalimo na svakoj sitnici, na svakome dobru, na svakome osmijehu, na svakome čovjeku.  Danas i uvijek trebamo Bogu zahvaljivati na svakoj sitnici, koja može biti malena kao maleno zrno kukuruza koje posijemo u zemlju, a  nakon samo nekoliko mjeseci   uberemo kukuruz, sa mnoštvom zrna na sebi. Naravno, to ne može  napraviti nijedna kemija i fizika ili bilo koja prirodna znanost?! Dragi Bog misli na toplinu koja je potrebna tome zrnu da se razvija, brine o vlažnosti tla, o temperaturi, o vremenskim prilikama. Ali i čovjek mora uložiti smakar 1% svoga rada, dok će onih 99% rada napraviti i uložiti sam dragi Bog. Treba biti zahvalan na onim sitnicama koje nam Gospodin daje na uzdarje. I trebamo biti zahvalni na svemu onome čime nas On dariva.

I na koncu,  važnost ovoga dana i čina naše zahvalnosti Bogu, ali i ljudima,   želim u ovom razmišljanju i propovijedi usmjeriti  prema najvažnijoj Božjoj zapovijedi, zapovijedi Ljubavi, a ona glasi: „Ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svim umom svojim, a druga ovoj jednaka je: ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga.“ Budemo  li ljubili Gospodina Boga svoga, Gospodin Bog će nas obdariti darovima svoje ljubavi, te ćemo biti Njegova ljubljena djeca. A budemo  li ljubili i poštovali svoga bližnjega,  Gospodin će nas nagraditi svojim mirom i blagostanjem.

Ako danas, dakle, poklonite nekome osmijeh, lijepu riječ, ili zagrljaj, dragi Bog će vas nagraditi svime time po svojoj Ljubavi, te ćete imati osjećaj ispunjenosti i Njegove milosti.  A  zapamtite: „Vi osobno možete učiniti NEŠTO (neku sitnicu za drugoga, neku sitnicu za sebe, možete učiniti neko dobro djelo, pomoći nekome, razveseliti nekoga, nekome staviti osmijeh na lice, nekome nešto pokloniti, nekome obrisati suzu sa lica i tako dalje….), ali dragi Bog može SVE!“ Ti možeš nešto, On može sve! Amen.