Čitanja: Iz 43,16-21; Ps 126,1-6; Fil 3,8-14; Iv 8,1-11
POZDRAV
Braćo i sestre, evo nas pred samim krajem korizmenog hoda u kojem pokušavamo ispraviti svoje loše postupke i živjeti bolje, poštenije, s više vjere, nade i ljubavi. Gospodin danas pred nas donosi promišljanja koja su puna nade i težnje za budućim boljim vremenima. A smisao našeg obraćenja trebao bi biti da ostavimo staroga sebe i preobražavamo se u novoga čovjeka, Kristom obuhvaćenoga!
POKAJNIČKI ČIN
Mi ljudi samo često slabi i nemoćni pred mnogim svjetskim izazovima. Promislimo danas o svim svojim postupcima koji su nas udaljavali od Krista i vjere, odrecimo ih se i zamolimo od Boga oproštenje i mir. Iskreno se pokajmo!
– Gospodine, koji si naš trajni zaklon u nevolji, smiluj se!
– Kriste, koji si umro za nas iz ljubavi, smiluj se!
– Gospodine, koji nam činiš velika djela, smiluj se!
Smilovao nam se Svemogući Bog, oprostio nam naše grijehe i priveo nas u život vječni. Amen.
HOMILIJA
Braćo i sestre! Koliko god se mi željeli pokazati samouvjerenima, svatko od nas u sebi nosi neku traumu, neku muku il nešto čime se baš ne ponosi. U nekim stvarima se ni pred samima sobom ne možemo ponositi. Dovoljno je samo se zapitati: Jesam li kad prekršio dano obećanje u važnoj stvari, iznevjerio vlastitu obitelj, pokazao ne jednom veliku nezahvalnost, ludovao u prometu …? Jesam li pretjerivao s alkoholom, trošio na kocki novac namijenjen za obitelj, zanemarivao svoje i tuđe zdravlje i tko zna što sve još, o čemu nikome ne želim govoriti? Bolje se i ne sjećati – ali samo kada bi se moglo ne sjećati? Kako nam se u starijim danima zna dogoditi da noću često ne možemo spavati pa kažemo kako nam se po glavi vrzmaju i one stvari koje smo u mladosti učinili, a nismo to smjeli učiniti, iako smo ih u ispovijedi sve priznali i ispovjedili? Koji put stvarno nije lako samom sebi oprostiti. I onda, u tome kontekstu, čitamo danas kako prorok Izaija navodi Božje riječi: „Ne spominjite se onog što se zbilo, nit’ mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“
Upravo tako! Čemu trošiti vrijeme i život na nešto što više ne možemo promijeniti? Ako sam nešto učinio i loše postupio, točno je i priznajem da sam krivo postupio. Žao mi je i kajem se? I što sada? Potrebno je popraviti ono što se može popraviti i nastojati sada postupati bolje i odgovornije. Međutim, reći će netko da se ne može samo tek tako kao spužvom obrisati velika ludost koju sam učinio, pogotovo što su neke posljedice možda nepopravljive. Kako s time živjeti? Za vjernika je to jednostavnije učiniti nego za nevjernika. Vidimo na Isusovom primjeru kako se On nije htio zamarati time, što ga je Petar zatajio i odrekao, kao i time što su učenici njemu pred očima pokazivali veliku mjeru taštine i karijerizma. A nije, znamo, Bog kao na svršenu stvar gledao ni Pavlov progon Crkve. Nije se ni Isus zgražao nad postupkom one žene preljubnice, kako smo čuli danas u evanđelju. Rekao je: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada nemoj više griješiti.“ Konačno, Pavao, koji je duboko uronio u tajnu Božjeg milosrđa i Božje ljubavi, svjestan svojih velikih grijeha, ipak s potpunim mirom kaže: „Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.“ Upravo tako! Ne želim sam pred sobom nijekati svoju grešnu prošlost, ali jednako tako ne želim dopustiti da me moja prošlost zarobljava. Mi smo djeca Božja. A Bog, kakvi god mi bili, uvijek nam daje novu prigodu i podržava nas u dobru. Čuli smo: „Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?“ Nikad, dakle, nije kasno za novi početak, nikad nije kasno da počnemo činiti dobro. Vidite, to je evanđelje, to je radosna vijest, to je poziv na životnu radost i otvorenost prema dobru. Uskrs nam je, evo, pred vratima! Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3