Čitanja: Pnz 26,4-10; Ps 91,1-2.10-15; Rim 10,8-13; Lk 4,1-13
Braćo i sestre, na ovu prvu korizmenu nedjelju čuli smo u evanđelju sv. Luke govor o Isusovom iskušenju. Isus je nakon svoga krštenja na rijeci Jordanu bio pun Duha Svetoga. I Duh ga je 40 dana vodio pustinjom. Drugim riječima, Isus se kroz cijelo to vrijeme pripremao za početak svoga javnog propovijedanja o Kraljevstvu nebeskom i svoga čudesnog djelovanja. A ta Isusova priprema se odvijala molitvom i postom. I nakon što je kroz sve to vrijeme postio, napokon je ogladnio. I pristupio mu je đavao i iskušavao ga trostrukom kušnjom na koju je čovjek uglavnom najosjetljiviji: to je, čuli smo, kušnja zbog gladi, kušnja za vlašću i kušnja za slavom. Potaknuti najnovijim zastrašujućim ratnim događanjima u svijetu – konkretno ratom u Ukrajini, kojeg je izazvala Rusija, zadržat ćemo se u svom današnjem razmišljanju upravo na ovoj sotonskoj kušnji za vlašću.
Dakle, nakon što je Isus odbio kušnju zbog gladi, tako što je uzvratio sotoni, citirajući svetopisamske riječi: da „ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta“, đavao se nije dao omesti, nego je nastavio s napastima. Tako je poveo Isusa na visoku goru i pokazao mu sva kraljevstva svijeta, govoreći da je njemu dana sva vlast i slava i da je on daje kome hoće. Stoga je ponudio Isus sve to, ali pod uvjetom da mu se pokloni. No, Isus mu je na to odgovorio da je pisano da se treba klanjati samo Gospodinu (Bogu) i njemu jedinome služiti. Evo, braćo i sestre, poziv je to i nama – zapravo svakom čovjeku – da razmislimo koliko se sami u svakodnevnom životu podvrgavamo različitim zamamnostima da bismo postigli nekakvu slavu i vlast ili čak oponašali nekakve „velikane“ – kraljeve i vladare od prije nekoliko stojeća (za koje znamo da su propali!), a zapravo je potrebno samo svim srcem ostati vjeran Božjim zapovijedima i nikada ni jednom čovjeku ne davati slavu koja ide i pripada samo Bogu!
Mi stariji se dobro sjećamo kada smo u onim strogim vremenima odgoja trebali ući u školsku zgradu na nastavu, poredani u redu dvoje po dvoje. Tada nam je silno bilo važno tko će biti, kako smo govorili: „najprvi“. Mi, dakle, od svoje mladosti imamo potrebu biti prvi, biti iznad ostalih. Ako ostavimo po strani zdravu potrebu za natjecanjem, ostaje ipak pitanje, zašto nam je toliko važno biti iznad ostalih, zašto želimo koristiti tzv. VIP povlastice, pokazivati svoju nadmoć markiranom odjećom, najnovijim mobitelima ili automobilima. A što tek kazati o onoj žudnji da vladamo, da podložimo sebi čitave narode i upravljamo ljudima i njihovim sudbinama?
Takvoj napasti bio je, evo, izložen i Isus. Nakon što ga je u pustinji đavao bezuspješno pokušao nagovoriti da od kamena stvori kruh, stavlja Isusa na novo iskušenje: „I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: ‘Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.’“ Sva kraljevstva! Sva vlast! Na cijelome svijetu! Može li se tome odoljeti? Isus, međutim, mirno odgovara: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“
Rekao bi netko: a što bi se drugo od Isusa moglo očekivati, nego ovakav pobožan odgovor? Možda se može reći da je to pobožan odgovor, međutim, u toj Isusovoj pobožnosti duboka je istina. Poučeni poviješću, znamo: što god čovjek postigao, nikad mu nije dovoljno, uvijek bi htio više. I svi oni u povijesti poznati tzv. veliki vladari i vojskovođe koji se nisu znali zaustaviti u svojoj želji da budu još veći, svi su baš zbog toga na kraju bili gubitnici! I koliko god neki diktator imao zemalja pod sobom, zašto to ne reći unaprijed svakom potencijalnom malom Putinu, nije mu to dovoljno, jer ga samo đavao zavarava. Njegova žudnja daleko nadmašuje sve njegove uspjehe. I drugo: kad bi čak i postigao sve ili gotovo sve, znao bi vrlo dobro: to je privremeno. Ne može biti na vrhu svijeta stotinu godina. Evo npr. da nam netko na raspolaganje stavi sve što možemo poželjeti, s tim da nam to posjedovanje ograniči na samo 24 sata, možda bismo se obradovali, ali ne bi baš previše. Što vrijedi? Što znače 24 sata, 24 mjeseca, 24 godine ili tri puta po 24 godine? A nakon toga? To je kao ono lupetanje koje možemo čuti i iz usta običnog ili neobičnog čovjeka: „ Da je meni biti Bog samo jedan dan, sve bih drugačije napravio!“
Evo, braćo i sestre, Isus nam danas jasno govori da nije sreća ni u posjedovanju, ni u vladanju niti u bilo čemu što je ograničeno vremenom i prostorom. Bogu služiti znači biti vjeran samome sebi, svojoj ljudskoj biti – koja je od Boga. Bogu služiti i njemu se klanjati znači težiti za dobrotom, za ljubavlju, za svime onim čime je obilovao i kako je živio Isus Krist. Samo to nas već danas može ispuniti mirom za kojeg molimo i za kojim čeznemo! A za one koji vjeruju Isusovu evanđelju to znači biti u vječnosti s Kristom, tamo gdje nema ni suza ni jauka ni boli ni smrti. To je Kristova poruka na početku ove korizme. Razmislimo stoga o njoj, jer ona nam samo može dobro donijeti i dobro činiti. Amen.
Prema: dr. sc. Zvonko Pažin
Profesor liturgike na KBF-u u Đakovu i župnik u Čepinu 3